Riječ je tijelom postala

Besa, red. Srđan Karanović

• 
  
  Svijet u kojem živimo i nije baš najbolji od svih mogućih svjetova. Riječ koja o njemu zbori prije je schopenhauerovska negoli Leibnizova. Često je taj svijet doista takav da bi – kad bi bio još malo gori – bio neizdrživ. Ratovi, katastrofe, glad... svi se ti glasnici smrti uvijek iznova javljaju kako bi nas podsjetili na davno izgubljeno jedinstvo čovjeka i prirode... i riječi! „I riječ je tijelom postala...“ Za ovu riječ Albanci (po nekima Arnauti) kažu – besa. Što je besa? Dati nekome besu znači dati mu čvrstu, tvrdu riječ da mu se nikakvo zlo neće dogoditi. Onaj koji, pak, daje besu cijelim je svojim bićem zavjetovan na nju. Doista, „riječ je djelom (i tijelom) postala“. No, u današnjem „ne baš najboljem od mogućih svjetova“, ova je riječ zaboravljena. Kao što je zaboravljen i bitak u kojem čovjek obitava (Heidegger).
  
  Zasada posljednji film Srđana Karanovića – a vrti se ovih dana u kinu Europa – pokušava nas vratiti u neka vremena kada je riječ još uvijek imala neko značenje. Kada nije bila tek dio jezika, nego Zavjet bogu, a onda i Čovjeku. Putujući školski direktor Filip Simić (Nebojša Dugalić) zatječe se u povijesnom vihoru pred početak Prvoga svjetskog rata, negdje u otadžbini Srbiji, gdje dolazi sa suprugom, učiteljicom Leom (Iva Krajnc). No, spomenuti ih povijesni vihor odvaja. Kraljevina čika Pere (Srbija!) odvodi Filipa u vojnu komandu. Prije negoli se odvoji od mlade i lijepe supruge, on školskom posilnom, Azemu (Miki Manojlović) predaje na čuvanje Leu.
  
  Karanović pripovijest svojega filma – snimljenog prema istinitim događajima – gradi u komornom ugođaju. Rekao bih, gotovo u dramskom, teatarskom postavu. Azem je dao besu Filipu. Pazit će i čuvati Leu, pa makar mu to bilo posljednje u životu. Jer, besa je besa. Azemu neće biti lako..Osim što kao Arnaut, odnosno Albanac, biva izložen najraznovrsnijim poniženjima, on će se morati suočiti s potencijalnim silovateljima, lopovima i nasilnicima svih vrsta, uobičajenim za kasabu na jugu Srbije. No, jednom kada Lea stekne povjerenje u Azema, među njima se javlja osjećaj koji nadilazi granice zabranjene ljubavi. Čini se, i stameni će Azem pokleknuti pred čarima mlade i privlačne žene. Ali, rekoh – besa je besa. Nakon svih iskušenja kojima je oboje bilo izloženo u godinu i pol dana Filipova odsustva, među njima se desila neka sublimna vrst ljubavi, svojevrsna philia. 
  
  Najopasnijim se iskušenjem za besu pokazuje dolazak mladog i obrazovanog poručnika srpske vojske, Jevrema (Radivoje Bukvić). On u mladoj ženi vidi svjetlost u mračnoj provinciji i okrjepu od okolnog, besmislenog ratnog kaosa. Jevrem i Lea, mogu postati ljubavničkim parom s bečkom prošlošću (naime, Slovenka Lea bila je stanovnicom Austrougarske Monarhije, gdje je i Srbin Jevrem izučio vojne škole). No, ovdje na scenu stupa Zakon jači od srednjoeuropske uljudbe. Azem, i po cijenu vlastite smrti, staje između njih dvoje zbog bese, tj. Riječi. U tom trenutku i Lea biva ostrašćenom te se umalo poda šutljivom Arnautu. Ipak, rekoh, među njima se održava suptilnija vrsta ljubavi, svojevrsno „prijateljstvo duša u svemiru“. Nakon Filipova povratka i održane bese, Azem u amanet Lei ostavlja jedinu stvar zbog koje se i njegova egzistencija čini uzvišenijom u sveopćem sivilu – mandolinu. 
  
  Srđan Karanović nije mnogo snimao posljednjih godina. Redatelj, pak, koji je u amanet jugoslavenskoj kinematografiji ostavio takova djela od trajne vrijednosti, poput Mirisa poljskog cveća (1977), Petrijina venca (1980), Virdžine (1991), te možda ponajboljeg mu filma, Sjaj u očima (2003) – u Besi iznalazi emotivnost i predanost priči koja vrhunski ocrtava dvoje glavnih likova. Iva Krajnc, kao Lea, doista djeluje kao vila iz drugoga svijeta. Njezin je lik, međutim, istodobno iscrtan nekom dubokom tugom žene odvojene od ljubavi, ali i mladalačke slobode kojoj bi se htjela prepustiti. Svjetlina njezina karaktera (ali i tena!) duboko je suprotstavljena tmurnom i u bradu zaraslom Azemovu licu.
  
  Miki Manojlović u Besi ostvaruje jednu od najdomljivijih uloga svoje bogate karijere. Sjetimo li se Mikija Rubiroze iz Karanovićeve kultne televizijske serije iz sedamdesetih, Grlom u jagode, uloga Azema opisuje puni krug njihove predane suradnje. Lik Albanca koji drži Riječ i ne popušta pred nikojom ugrozom u nesklonoj mu sredini ima sve karakteristike heroizma, što ga ovaj glumac dosad nije utjelovljavao. Suspregnuta, teatarski statička, ali potisnuto strasna gluma Mikija Manojlovića ostat će možda i najveći amblem ovoga Karanovićeva filma. 
  
  No, Karanović u već spomenutom dramskom postavu svoga ostvarenja nudi i neke druge kvalitete. Prije svega, na socio-psihološkom fonu filma, on suptilno pledira za pomirenje u vječito uzavrelim odnosima između Srba i Albanaca. O tome govori već i održana Azemova besa jednom Srbinu, Filipu. S druge strane, u epilogu, nakon posljednjeg kadra zamrznutog Arnautova lica, Karanović apostrofira spas srpskih izbjeglica što su im ga pružile albanske planine. Jedna, pak, scena kroz naoko banalnu situaciju detektira vječitu netrpeljivost. Poručnik, na Leinu molbu, nudi Azemu cigaretu. Kad ovaj odbije, obrazovani ga Srbin vrijeđa i govori kako „oni ni za cigare ne znaju“. Azem, stamenog lica, odgovara: „Znaju... ali neće.“ Ima li jednostavnijeg, ali i dubljeg opisa vječne mržnje (na gepolitičkoj razini)?
  
  Vratimo se početku ovog napisa. U Besi Karanović nas podsjeća na to koliku snagu može imati Riječ („kad je tijelom postala i prebivala među nama“). Prisjećanjem na neke davne Zavjete između božanskog i ljudskog, negdašnji nas je Pražanin podsjetio na „jedinstvo čovjeka... prirode... i riječi“. Kao glas iz nekog davnog vremena, barem smo u kinu osjetili da svemu ne mora biti baš tako kako sada jest. Doživjeli smo umjetničku snagu Riječi!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. rujna 2011.

Piše:

Marijan
Krivak