Zrcalne podvojenosti

Snovi (Kvinnodröm), red. Ingmar Bergman, u povodu DVD-a, Discovery

• 
  
  Nakon što su u Moskvi odrasle, a onda slijedom životnih okolnosti bile primorane nastaniti se u provinciji u kojoj doslovno nema nikakvog života, sasvim je logično da Čehovljeve sestre Prozorov čeznu za tim velegradom, koji u drami Tri sestre postaje metonimijski simbol nekadašnjeg idiličnog života kakvom se još uvijek nadaju. No, je li mučnije ostati u neznanju i nadi ili pak otići u Moskvu te tamo kapitulirati i ponovno se vratiti u provinciju – ovaj put definitivno poražen?
  
  To je samo jedno od mnogih pitanja koje Bergman postavlja Snovima (1955), filmom koji je u nas poznat i pod nazivom San žene (premda bi točniji prijevod bio Sni žena), a koji pripovijeda o modnoj fotografkinji Susanne (Eva Dahlbeck) i njezinu modelu Doris (Harriet Andersson), odnosno njihovim Moskvama. Nakon što ih, sitničave i razdražljive, upoznamo na setu u Stockholmu, saznajemo da je Susanne imala aferu s oženjenim muškarcem iz Göteborga koju želi ponoviti pa izmišlja poslovni put u taj grad, na koji mora poći i Doris. Ubrzo se ispostavlja da obje maštaju o životu potpuno suprotnom onom koji vode te saznajemo da mlađa Doris sniva o materijalnom bogatstvu, a tek nešto starija Susanna o skladnoj obitelji.
  
  Bergman će se tek dvije godine kasnije, u Sedmom pečatu (kojim će, nota bene, konačno izaći iz sjene tada najcjenjenijeg švedskog redatelja Alfa Sjöberga, koji ga je, režiravši njegov scenarij Mučenje, i uveo u filmski svijet), posvetiti metafizici, odnosno filozofskim i religijskim kontemplacijama, kojih u Snovima nema, a koji će vremenom postati konstanta njegova prosedea. Izostaje tako bavljenje velikim temama, Bogom i Životom, a nema ni prepoznatljivog bergmanovskog simbolizma i onirizma (koji katkad i preopterete njegove filmove), kao ni autorefleksivnosti, no osnovna je tema filma ipak tipična redateljeva preokupacija – psihologija žene i poniranje u njezin unutarnji svijet. Ako tome pridodamo poneka etička i egzistencijalna pitanja koja film nameće (npr. potraga za vlastitim identitetom) te odnos iluzije i zbilje kao ključni problem (ne)funkcioniranja Susanne i Doris, jasno je da se ipak radi o djelu s izrazitim autorskim potpisom, što je evidentno i po dugim simboličkim vožnjama odnosno panoramama kamere kroz dubinsku ali savršeno preciznu mizanscenu te korištenju krupnim planovima kao mjestima gdje se psihološko stanje lika samo od sebe nudi na uvid, budući da navedeno pripada među stilski najprepoznatljivija obilježja autorova redateljskog postupka.
  
  Česta uporaba ogledala upućuje na zrcaljenje priča, gdje Susanne i Doris zapravo funkcioniraju kao varijacije istog lika, a paralelizam koji se očituje i u sporednim likovima dodatno naglašava nemogućnost ljudske komunikacije, odnosno iznalaženja ikakvih rješenja. Dok su Otto i Henrik također lice i naličje istog lika, bitno je istaknuti da su oni još samo jedna varijanta Susanne/Doris, budući da su podjednako izgubljeni i onemoćali kao i one. Prividno pozitivan kraj ipak neće zavarati pažljivijeg gledatelja, koji će posljednju sekvencu (ponovno smještenu u Stockholm, na set s početka) doživjeti kao jedini mogući, poražavajući refleks nakon definitivnog prekida snova (izvedenog pomoću kćeri odnosno supruge, kao još jednog zrcalno podvojenog, no zapravo istog lika).
  
  Da subjektivno zaključim, mišljenja sam kako nijedan redatelj nema toliko podcijenjenih, da ne kažem zanemarenih uradaka kao Bergman, što je prvenstveno posljedica njegove impozantne filmografije, koja broji šezdesetak naslova, ali i iznimno velikog broja kanonskih remek-djela, pored kojih se mnogi tiši i manji filmovi nepravedno i potpuno bezrazložno zaobilaze (u desetak relevantnih knjiga o Bergmanu koje posjedujem ne nalazim ni riječi o Snovima). To je utoliko zanimljivije ako se u obzir uzme i osobni utisak kako se radi o autoru koji gotovo da nema lošeg uratka, na kakve u opusima čak i najkanoniziranijih redatelja (Hitchcock, Ford, Godard, …) ponekad i prečesto nailazimo. Smatram stoga izrazito pohvalnim ovo DVD izdanje, koje bi i velikim ljubiteljima Bergmana moglo otkriti – nešto nova.
  
  © Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 19. rujna 2011.

Piše:

Dean
Kotiga