„Samo su mrtvi mogli vidjeti kraj rata.“ Taj citat Platona s kraja filma Triage (Trijaža, 2009) Danisa Tanovića (još igra u kinu Europa, a upravo je izašao na DVD-u) dubokosežan je uvid u ljudsku prirodu, njezin misterij i usud. Jer, što živi mogu reći o ratu, a što nije izrekao već Heraklit Mračni? „Rat je otac svemu...“ I danas smo svjedoci mnogim ratovima koji se vode diljem našeg planeta. Jer, nemojmo biti u zabludi – rat i jest dio ljudske naravi. Od sitnih ratova na poslu, preko raznih lokalnih ratova za političko samooodređenje, do globalnog rata protiv terorizma: čovjek ratuje da bi živio (ili, pak, živi da bi ratovao).
Na neki način, i ovdašnja filmska kritika ratuje protiv određenih filmova i filmskih autora. Svojedobno, vodio se rat protiv filmova (ali i likova) Olivera Stonea, Wima Wendersa, ponajviše protiv Emira Kusturice. Domaći su filmski kritičari pronalazili neprijatelja prema kojemu su odašiljali svoje jetke, pa i sarkastične osvrte, često i pune mržnje prema spomenutim redateljima. Danis Tanović jedan je od dobrih kandidata da im bude nasljednikom. Iako se ne može reći da se ovdje baš vodi rat protiv njega, mnoge se filmske kritike s ovdašnjih prostora počesto vrlo negativno referiraju na njegove filmove, još od, po istima, nepravedno mu dodijeljenog Oscara za film prvijenac. (Sjetimo se, i Kusturica je svojedobno bio metom „građanske filmske kritike“, posebice nakon Zlatne palme u Cannesu 1985, a građane je u toj kritici uvijek iznova nerviralo njegovo koketiranje s Ciganima, od Doma za vešanje /1988/, preko Undergrounda /1995/, sve do Crne mačke, belog mačora /1998/.)
Da budemo načistu, Ničija zemlja (2001) nije filmsko remek-djelo. No, u svakom je slučaju vješto napisan i realiziran film s dobrim tajmingom. U određenom trenutku to je djelo bilo u skladu s dominantnim, humanističkim pogledom na rat u Bosni i Hercegovini. Pakao (L`enfer, 2005) većim je dijelom sasvim uspio umjetnički pokušaj transpozicije scenarija Krzysztofa Kieślowskog, u kojem dominira osebujno ozračje, u film kojeg se vjerojatno ne bi postidio ni sam Kieślowski. Film boje sjajne glumačke interpretacije triju žena.
Možda se najupitnijim glede umjetničke koherentnosti i inventivnosti čini posljednji viđeni Tanovićev uradak Cirkus Columbia (2010), u kojemu je, sasvim izvjesno, redatelj svojim scenarističkim intervencijama umnogome oslabio književni predložak Ivice Đikića, dajući mu i pomalo konstruirani, uvjetni happy end. Trijaža je, vjerojatno, i najbolji dosadašnji Tanovićev igrani film. Ako se mnogi i neće složiti s tom tvrdnjom, ne može mu se poreći sjajan redateljski rad, no – još više – rad s glumcima, koji je donio nekoliko sjajnih interpretacija.
Dvojica prijatelja, Iraca, vrhunski su ratni foto-reporteri. Već godinama zarađuju u svijetu novinarstva odlazeći na najopasnije bojišnice diljem svijeta. Mark (Colin Farrell) i David (Jamie Sives) tako se upućuju (godina je 1988.) negdje u vrleti Kurdistana kako bi ulovili što više senzacionalnih fotografija. Jer, uz seks, ništa se tako ne prodaje kao smrt! Prateći skupine kurdskih boraca, upoznaju se s i karizmatičnim likom Dr. Talzanija (Branko Đurić). U poljskoj bolnici, on je taj koji odlučuje o životu ili smrti. Ranjeni na koje on stavlja žutu traku bit će liječeni, dok su oni na koje položi plavu osuđeni na smrt. Talzani sam izvodi šokantni ritual milosrdnog ubojstva pucajući u glavu ranjenicima, spašavajući ih patnji.To je, dakle, ta trijaža.
Dr. Talzani je unekoliko svojevrsni bog rata. Ciničan, sarkastičan... sjetan. Branko Đurić – protagonist i prvog Tanovićeva ratnog filma – možda i nije bio najsretniji odabir tumača toga lika. Jednostavno, crte njegova lica, ali i njegovo cjelokupno glumačko nasljeđe predodređuju za manje strašne uloge. S druge strane, vrlo je sretan bio casting dvojice prijatelja, reporterskih pasa rata. Jamie Sives utjelovljuje blaži pol ljudske prirode, kojeg više zanima sam život (žena mu se uskoro treba poroditi), dok je Colin Farrell inkarnacija traumatiziranog lovca na visoke honorare, ispod čijeg se lova na smrt krije duboki očaj.
Film je ispričan kroz niz flashbackova, koji detekcijski podcrtavaju put izlaska iz dubokog PTSP-sindroma. Na početku vidimo ispruženo Markovo tijelo. On nije mrtav, ali zapravo i jest. Jer, ono što Mark nosi na savjesti čini od njega hodajućeg mrtvaca. Vrativši se u Irsku, on se poput zombija batrga u potrazi za potisnutim sjećanjem. U scenarističkom predlošku – koji je Tanović uobličio s piscem romana Scottom Andersonom – značajnu ulogu ima i djed žene (Paz Vega) s kojom Mark živi.
Karizmatični vampir iz mnogih filmova, Christopher Lee, tumači „iscjelitelja ljudskih duša“ (kako sam sebe naziva). 86-ogodišnji Joaquin Morales vitalni je starac, čija pretpovijest seže do Španjolskog građanskog rata i do frankizma. Svojim životnim iskustvom on Marka dovodi do konačnog izvanjštenja istine. Osebujnom psihoanalitičkom seansom – a kroz daljnji niz flashbackova – dolazimo i do katarze samoga filma (budući da je detekcijski, nećemo je otkrivati!) Lee je jedna od najuvjerljivijih karika Tanovićeve filmske konstrukcije. I općenito gledavši, doista se radi o sjajnoj filmskoj konstrukciji, jer je Trijaža adaptacija romana. Ako se od adaptacije nešto doista traži, onda je to vjernost, ako ne i svim detaljima, a ono svakako duhu predloška.
Redateljski, Tanović je film precizno (re)konstruirao. Funkcionalna montaža, ozračje tjeskobe i psihološke traume, uz već spomenute glumačke bravure, čine Trijažu nadasve uvjerljivim filmom o teškim, ozbiljnim stvarima. Film, slutite, nosi Colin Farrell. U najpozitivnijem smislu nasljednik Gabriela Byrnea i Liama Neesona, mladi je Irac već utjelovio cijeli niz uvjerljivih likova, a u kojemu ovaj, Marka Walsha, predstavlja i vrhunac.
Neminovno se nameće usporedba Trijaže s jednim drugim filmom, slične teme i vremena nastanka. I dok je Irski put (Route Irish, 2010) veterana Kena Loacha žrtvom autorskog dociranja i moralizma, Tanovićev je film mnogo dojmljiviji. Možda i stoga što je ostao tek filmska konstrukcija izvorne tragike. A Trijaža?
Još jedno moguće objašnjenje trijaže dano je na početku filma. Trijaža je silogizam u tri koraka: „Ne postoji objašnjenje zašto u ratu neki pogibaju, a neki ostaju živima. Ljudi jednostavno umiru i... to je to. Nema pravila umiranja u ratu.“
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 18. kolovoza 2011.
