Nastanak karakterističnog autorskog stila

39 stepenica (The 39 Steps), red. Alfred Hitchcock, u povodu DVD-a, Discovery

• 
  
  Kad je u danas kultnim razgovorima s Françoisom Truffautom usporedio dvije verzije svog Čovjeka koji je previše znao (iz 1934. i 1956.), Hitchcock je ustvrdio kako je tijekom snimanja prve bio samo talentirani amater, dok je za snimanja druge već postao profesionalni filmaš. Nekako se slično među filmskim kritičarima i povjesničarima uvriježilo smatrati britansku fazu redateljeve karijere tek uvertirom kasnijoj američkoj. Osobno pripadam u rijetke koji preferiraju ranijeg Hitchcocka, posebice onog iz druge polovice tridesetih, a kao najzaokruženiji i najuspjeliji uradak te faze obično se uzima film 39 stepenica, detekcijsko-špijunski triler s elementima komedije snimljen 1935. o muškarcu Hannayu za kojim, nakon ubojstva djevojke Annabelle u njegovu stanu, kreće dvostruka potjera tijekom koje pokušava dokazati kako nije kriv, ali i saznati tajnu zbog koje je ubijena.
  Motiv krivo optuženog koji sam kreće po svoju pravdu prvi put u potpunosti dominira nekim Hitchcockovim filmom, ali je i potjera ono što 39 stepenica izdvaja iz dotadašnjeg opusa, budući da je Hannay (Robert Donat) u pokretu doslovno od početka do kraja. Najčešće na mjestu fabularnog klimaksa, potjera – kao konstanta Hitchcockove filmografije – ovdje jest film sam, a bitno je primijetiti kako ta vrckava urgentnost ponajprije proizlazi iz položaja kamere, britkih i često dvosmislenih dijaloga te zaigrane i kreativne montaže. Slažući mnoštvo kratkih priča u jednu veću, redatelj afirmativno nasljeduje tzv. filmove potjere, pri čemu na zaista nesvakidašnji način kombinira estetiku nijemog filma (gestikulativno pripovijedanje, ponajprije licima, važna uloga prostora i drugo) s estetikom tada iznimno popularnih screwball komedija (verbalni primat, borba spolova).
  
  Usto, Donatov lik uvodi tako što prvo snima njegovu sjenu, zatim noge, pa leđa i na kraju tek ovlaš profil, pri čemu retrogradno postaje jasno kako uopće nije bitno koga gledamo nego što se tom nekom događa, što funkcionira i kao anticipacija notornog redateljeva koncepta zvanog MacGuffin, koji se također prvi put kao centralni motiv javlja upravo u ovom filmu: tajna koju špijuni prenose nosi cijelu radnju, ali – kako se na kraju pokazuje, o čemu je ona zapravo – potpuno je nebitno, kao i sam Hannayev lik.
  
  39 stepenica, dakle, po mnogočemu označava stvorenu paradigmu nečeg što će kasnije biti prepoznato kao Hitchcockov stil – balansirani spoj suspensa, humora i akcije, koji se često banalizira u formuli običan čovjek u neobičnoj situaciji. Tu su karakteristični motivi hrane, lisica, vlakova, tu je hladna (iako još ne fatalna) plavuša, tu su dovitljivi dijalozi i gotovo nadrealne situacije koje ironiziraju ozbiljnu fabulu, tu je MacGuffin kao dramaturška potka u punom smislu tog pojma itd.
  
  Ubijena Annabella, kao lik koji se dotad činio ravnopravnim Hannayu, mogla bi poslužiti kao anticipacija ubijene Marion Crane, pri čemu je zanimljivo primijetiti i to da su obje ubijene kuhinjskim nožem. Uz autorefleksivnost (Hannay: „To zvuči kao špijunska priča.“), za koju se često krivo navodi kako je obilježje kasnije faze, evidentno je i Hitchcockovo precjenjivanje priče na račun svega ostalog – nijedan se od likova ne razvija, nego je tu samo da iznese film. Na početku nam izmiče lice, a tijekom cijelog trajanja lik, koji, iako opravdava svoju dramaturšku funkciju nositelja fabule, kao potpuno nebitan ostaje u trećem planu. Dok smo se pitali što su to 39 stepenica i o kakvoj se tajni radi, prošao je cijeli film, a na glavno pitanje nismo dobili odgovor – tko su likovi čiju storiju pratimo? Uprkos tome uživali smo u filmu, i upravo se u tome sastoji majstorstvo Hitchcocka, i upravo ga zato i volimo. Nedavno DVD izdanje dobar je povod da se podsjetimo na to.
  
  © Dean Kotiga, FILMOVI.hr, 13. rujna 2011.

Piše:

Dean
Kotiga