Nekoliko dana nakon što je suprugu Calu (Steve Carell) obznanila da želi rastavu braka te da ga je prevarila s kolegom s posla, računovođom Davidom Lindhagenom (Kevin Bacon), Emily (Julianne Moore) promišlja mogu li žene biti u krizi srednjih godina te se s grižnjom savjesti prisjeća kako je odbila sa suprugom ići na ručak da bi sama u kinu pogledala jedan od nastavaka Sumraka. Navedeni prizor inicijalna je eskpozicija u humorno razmatranje dosadnog obiteljskog života nezanimljivog i bezlično prosječnog bračnoga para iz američkoga predgrađa. Scenarij Davida Fogelmana nudio je mogućnost za standardnu romantičnu komediju, kakvima nas uostalom Hollywood bjesomučno bombardira zadnjih dvadesetak godina, nikako se ne uspjevši suočiti s činjenicom kako su koncepti kojima se služi svakim narednim filmom sve potrošeniji i neduhovitiji.
Brakovi iz predgrađa i njihove krize, krediti i djeca koja odrastaju postali su već odavno opća mjesta kojima je katkada teško udahnuti nov život i prije potrebnu svježinu pa je Ta luda ljubav film koji je lako mogao postati samo još jedan takav naslov u nizu. Tim više što je primjetno kako Fogelman kao scenarist uspijeva tek sporadično iskočiti iz scenarističke prosječnosti vrckavim dijalozima te ironičnim, i nikako moralizatorski nastrojenim, postavljanjem situacija u kojima se odrasli ljudi ponašaju na iznimno neodrastao način. U cjelini gledano, njegovo scenarističko prekopavanje po različitim inačicama međuljudskih odnosa nikada nije odveć hrabro, a niti pretjerano višeslojno. Međutim, treba odmah reći da je u poplavi nezanimljivih romantičnih komedija ova nešto bolja, i premda ne vjerujem da će itko imati potrebu pogledati je više nego jedanput, treba joj pružiti priliku, jer ne zaglupljuje gledatelje te sporadično nudi dobru zabavu.
Gore navedeno film ponajviše duguje razigranom redateljskom tandemu Glennu Ficarri i Johnu Requi, koji su ostali upamćeni po nekonvencionalnoj i ponešto zanemarenoj nezavisnoj komediji Philip Morris, volim te (2009) s Jimom Carreyjem i Ewanom McGregorom u glavnim ulogama. U svom drugom dugometražnom filmu snimanom u studijskom okrilju ipak su se morali odlučiti za nešto konvencionalnija rješenja prihvatljiva široj publici, premda su i dalje pokušavali, koliko je to bilo moguće, ostati dosljedni sebi, kao i ironiziranju suvremene popularne i ine kulture u rasponu od visokokaloričnih filmskih serijala poput spomenutoga Sumraka, preko Lolita-koncepata i pretjeranoga mačizma, do dosadne kapitalističke mladeži. Time su donekle uspjeli prikriti konvencionalnost Fogelmanova scenarija. Svojim, u pozitivnom smislu riječi, katkada pomalo bezobraznim humorom, u čemu se osjeća dalji odjek njihovih prijašnjih kako scenarističkih (Bad Santa), tako i redateljskih radova (Philip Morris, volim te), unijeli su živosti u film.
Veliku su pomoć pritom imali i od razigrane glumačke postave. Julianne Moore, nažalost, rijetko imamo prilike gledati u komedijama, što je svakako dobrodošlo osvježenje, a ona se sasvim solidno snašla pokušavajući istaknuti različite aspekte Emilyna karaktera. Kevin Bacon nedovoljno je iskorišten, a pomalo zaboravljenu Marisu Tomei dopali su neki od najzabavnijih trenutaka filma. Steve Carell i Emma Stone također se dobro upotpunjuju s ostatkom glumačke postave. Ryan Gosling izvrstan je u ulozi prototipa mačo muškarca i alfa mužjaka, u kojoj se očito izvrsno zabavlja, a koja je redateljima poslužila za dostatnu dozu ironije te kritike zapadnjačkoga maskulinizma t retuširanih tijela.
Kako bi film odmaknuli od tipičnog pravocrtnog narativnog modela karakterističnoga za novije romantične komedije, autori su se odlučili za mozaičnu strukturu, odnosno odvijanje nekoliko priča koje paralelno teku te su međusobno ispremrežene kako bi se sastale u klimaksu filma. Koncept je sličan Valentinovu (2010) Garryja Marshalla (Zgodna žena), samo što je potonji film krajnje ulagivački i saharinski podilazio svojoj publici te patio od pretjerane televizičnosti i banalnosti, što ipak nije slučaj s Ta luda ljubav. Ficarra i Requa ipak imaju više osjećaja za mjeru od rutinskoga Marshalla, koji nikada nije prestao patiti od Pepeljuga sindroma. Naravno, navedenom su narativnom strukturom donekle uspjeli izbjeći monotonost te postići određenu razinu živosti. Činjenica je kako film ipak sporadično pati od praznoga hoda, što se osobito osjeti u njegovoj drugoj polovici. Za gotovo dvosatno trajanje zaista nije bilo potrebe, jer u priči nema dovoljno materijala pa se time humor donekle bespotrebno razvodnio, tim više što su autori u drugoj polovici filma postali neočekivano ozbiljni.
U konačnici, sve bi bilo mnogo uvjerljivije i bolje izvedeno da redatelji nisu morali platiti (pre)velik danak za svoju mainstream publiku pa su film odlučili završiti bljutavom i patetičnom tiradom, koja ozbiljno prijeti da gledatelje otjera iz kinodvorane prije nego odjavna špica započne.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. rujna 2011.