Gledano iz današnje perspektive, tridesetak godina stari Conan redatelja Johna Miliusa (Dan velikih valova) bio je tipičan filmski proizvod prve polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su na filmskim platnima metastazirali brojni filmovi iz takozvanoga sword and sorcery podžanra. Velik obol produkciji dotičnih filmova dao je i nedavno preminuli legendarni producent Dino De Laurentiis, koji je tijekom svoje karijere, što god neki mislili o njemu, uspio isproducirati zavidan broj zanstveno-fantastičnog i fantasy kičeraja, napučena redateljima i glumačkom ekipom sumnjive kvalitete poput, primjerice, Flash Gordona (1980). S Conanom je sve krenulo ponešto ambicioznije jer je u to vrijeme Milius slovio za obećavajućega filmaša, kao i Oliver Stone, s kojim je u tandemu odlučio prenijeti strip junaka, kojega je osmislio Robert E. Howard, u filmski svijet. Njihov je uradak 1982. godine bio popriličan hit u američkim kinima te je lansirao Arnolda Schwarzeneggera među akcijske filmske zvijezde.
Nabrijani Conan tipičan je maskulini lik koji se izvrsno uklopio u neokonzervativnu reganovsku eru, slaveći muškost i snagu te borbu protiv svih onih elemenata koji predstavljaju opasnost za tradicionalni američki život pa lik glavnoga negativca Thulse Dooma (James Earl Jones) koji vodi bizarni kult, djeluje poput svojevrsnoga new age gurua. Nažalost, danas je više nego očito kako je njegov rok trajanja završio negdje sa spomenutim američkim predsjednikom jer film nije uspio izdržati test vremena. Unatoč činjenici da su scenarij pisala dva vješta filmaša, on je ostao poprilično plitak i nerazrađen. Schwarzenegger je po pitanju glumačke ekspresivnosti još uvijek bio sasvim neiskusan te odveć drven pa ne čudi odluka scenarista da dijaloge svedu na minimum, što se pokazalo kao dvosjekli mač.
S jedne je strane Milius time uspio, doduše tek donekle, neutralizirati glumčevu neuvjerljivost, ali su zato s druge strane razvoj likova te njihova motivaciju u potpunosti zanemareni. Mnogo veći problem ipak predstavlja činjenica kako je film neusredotočen, a priča krajnje nekoncizna te nedovoljno dobro razrađena i gotovo bizarna pa je Milius nepotrebno svoga Conana rastegnuo na duljino od dva sata, iako je prvu polovicu filma bezrazložno potrošio na upoznavanje sa životnim putom subjekta, umjesto da in medias res krene u akciju i pustolovinu te time, barem donekle, osigura filmu dinamičnost.
Međutim, ono što je poprilično zanimljivo u kontekstu ovoga naslova jest mogućnost usporedbe s novom (re)kreacijom Howardova ikonskoga junaka koja je uskrsnula u dvadeset i prvome stoljeću pod redateljskom palicom Marcusa Nispela, nekoć traženoga redatelja glazbenih videspotova. On je u skladu s holivuskim trendovima doživio transfer u filmske dugometražne vode, specijalizirajući se pritom za nepotrebne i krajnje nemaštovite prepravke horor klasika, upravo iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća poput Teksaškoga masakra motornom pilom (2003) i Petka 13 (2009).
Novi Conan zapravo nije remake Miliusova filma, nego pokušaj nove obrade priče, pa osim naslovnoga junaka te početne motivacije potaknute ubojstvom oca i majke, dva filma naoko nemaju drugih dodirnih točaka jer im se priče razvijaju u sasvim suprotnim smjerovima. Stoga treba postaviti pitanje što se ideološki, a što estetski promijenilo u rasponu od tih tridesetak godina? Krenut ću od drugoga dijela pitanja. Miliusov Conan sa svojim zastarjelim specijalnim efektima i plastičnom scenografijom gotovo da se ne izdiže iz razine onovremenog sword and sorcery kiča, a jedina razlika naspram novoga Conana jest u tome što je Nispel spomenuto zamijenio CGI kičem.
Milus je, također, barem bio dobar u orkestiranju akcijskih sekvenci dok se Nispel u potpunosti povodi za dinamičnom videospotovskom poetikom. Novi je Conan još jedan film bespotrebno sniman u 3D tehnici, a redatelj je cijepljen od bilo kakvoga senzibiliteta i suptilnosti, a o ironiji da i ne govorimo. Miliusovo pozivanje na Nietzschea u uvodnom motu filma nije ništa naspram Nispelova pristupa kao da režira najveći akcijski film u povijesti akcijskoga filma, premda akcijske prizore režira kako bi nam pokazao da ima neobičan fetiš prema krvi, njezinom šikljanju, kao i komadanju ljudskih lubanja u nizu standardnih i ne osobito maštovitih akcijskih prizora.
Gledajući film, pitate se kakvi su to nesvjesni impulsi redatelja izvršili proboj dok on doživljava regresiju na infantilnu razinu te se ponaša kao pomahnitali tinejdžer kojemu su roditelji za rođendan kupili kameru pa sada bjesomučno pokušava ostvariti svoje mokre tinejdžerske snove, sazdane na kablovskim pornićima koje je potajno gledao nakon što su mu roditelji spavali. Nispelova formula poprilično je bazična i dosadna: puno mačizma, sisa i seksizma. Njegov je Conan film o inicijaciji i postizanju normativne muškosti te stvaranja muškoga svijeta: bespotrebno nasilan, krvav, junački i časan, u kojem redatelj sa zavidnom vještinom barata falusnim simbolima, pokazujući kako strah od kastracije zaista može biti strašan.
Iako je i Milius na trenutak znao upasti u puki seksizam, njegov film je imao ženski lik – Valeriju (Sandhal Bergman), koji je bio donekle aktivan čimbenik. Nispel u skladu sa svojom soft porn poetikom golih silikonskih sisa i stražnjica, poznatom iz njegovih gore spomenutih filmova, svoju priču u potpunosti šablonizira pa su njegovi ženski likovi ili prostitutke ili pasivni akteri koje treba spasiti, što je tolikoj mjeri simplificirano i svedeno na bazičan model. Vrli junak i njegov protivnik lice su i naličje iste muške priče, a predmet razmjene među njima je djevica čiste krvi te nagrada onome tko pobijedi.
Zanimljivo je tako, da odgovorim na prvi dio gore navedenoga pitanja, kako autor ni malo ne pokazuje osjećaja za kompleksnost i višeznačnost svijeta u kojem živi, a mitovi kojima barata postali su ofucani valjda već kada je Miliusovu filmu istekao rok trajanja. Da ne duljim: Conan je fantasy kičeraj s očajnim scenarijem, nabrzinu sklepanom pričom i netalentiranim glumcima (Jason Momoa ne bi mogao glumiti niti da mu pištolj prislonite na čelo) za anesteziranu djecu dvadeset i prvoga stoljeća, odraslu na videoigricama, premda će autori ovim filmom teško i njih zavarati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. kolovoza 2011.
