Brodolomci iz ulice Proviđenja

Anđeo uništenja (El angel exterminador), red. Luis Buñuel, u povodu DVD-a, Discovery

• 
  
  Iako je relativno nedavno prikazivan na zagrebačkom kinotečnom repertoaru, te ga je lako naći na internetu, pa čak i na prastarim VHS kazetama, DVD izdanje Buñuelova klasičnog ostvarenja Anđeo uništenja hvale je vrijedno. Radnja tog neobičnog filma poznata je svakom filmofilu, no nije loše još jednom je prepričati. Meksički bogataš i aristokrat na svoje veliko imanje poziva brojne goste na svečanu večeru. Sve teče prema ustaljenom pravilu i aristokratskim konvencijama, no prije večere posluga odlazi, a društvo se nastavlja zabavljati. Svira se muzika, razgovara i zabavlja, no kad se gosti umore i požele otići, shvate da ne mogu napustiti kuću. Iako nema nikakvih realnih zapreka, naprosto im ne uspijeva otići, i tako ostaju zarobljeni danima. Kad im ponestane hrane i nađu se u stanju posvemašnje iscrpljenosti, netko primijeti da se nalaze na istim mjestima kao i te kobne večeri. Nakon što prema sjećanju detaljno rekonstruiraju događaje prvog dana, u trenutku kad netko izjavi da krenu doma, napokon uspijevaju izaći iz kuće.
  
  Tako neobičan (no za Buñuela nimalo čudan) scenarij izazvao je u proteklih četrdesetak godina mnoštvo različitih interpretacija. Jedno od najčešćih tumačenja koje je i danas aktualno, zasniva se na tezi o nemoći buržoazije (ili više klase općenito) da bilo što promijeni u svojem načinu života: buržuji će radije umrijeti od gladi nego napraviti prvi korak prema oslobođenju (dakle, proći kroz vrata i izaći u stvarni svijet). U tom kontekstu, nemogućnost izlaska je nemogućnost bijega od vlastite društvene pozicije, pa se zatočeništvo doima kao Sartreov pakao u kojem su ljudi osuđeni da u vječnost trpe jedni druge. Iz tog horizonta, Anđeo uništenja se može shvatiti, kao što to jedna novija i dosta uvjerljiva interpretacija pokazuje, kao prvi „metafizički“, odnosno egzistencijalistički film kafkijanske provenijencije: svima su nam vrata otvorena, ali naprosto ne možemo izaći van (poput Kafkina seljaka pred vratima Zakona koji nikako ne može unutra, iako su vrata zapravo otvorena i samo su njemu namijenjena).
  
  No, postoji li neko drugo tumačenje filma koje bi zaobišlo brojne egzistencijalističke i društveno-klasne interpretacije? Je li pouka filma doista u tome da našim životima ne upravlja neka nadljudska i nevidljiva sila, nego smo sami odgovorni za naše postupke, pa možemo izaći iz kuće samo ako to stvarno želimo? Možemo li zaobići cirkularnu beskonačnost samo tako da se vratimo na polazišnu točku, što bi ujedno značilo i reakcionarni pomak unatrag? Ovdje se treba prisjetiti i kraja filma gdje se buržoasko društvo nalazi u crkvi, a nakon mise svećenici ne mogu iz nje izaći, nakon čega u crkvu provali krdo ovaca. Je li to metafora osuđenosti na vječnost? Da bi se odgovorilo na ova pitanja, potrebno je radikalno preispitati postavke Buñuelova filma, ali i njegova opusa u cjelini.
  
  Usudio bih se reći da su dosadašnja tumačenja tek dijelom točna, a neka pak posve pogrešna. Treba imati na umu dvije stvari: prvo, Buñuel je ponajprije nadrealistički redatelj: iako taj svjetonazor nije prisutan u svim njegovim djelima, on prožima njegov opus i nemoguće ga je tumačiti bez uzimanja u obzir te činjenice. Drugo, nadrealizam je u većoj mjeri povezan s psihoanalitičkim nego društveno-političkim interpretacijama; kako bi uopće mogli interpretirati glasoviti (i jezoviti) prizor rezanja oka iz Andaluzijskog psa negoli u tom ključu, kao puku snoliku i šokantnu fantazmu? Stoga mi se čini da i Anđeo uništenja treba shvatiti ponajprije kao nadrealistički, a ne metafizički ili pak distopijski film. On se, naime, opire svakoj mogućoj interpretaciji isto kao i npr. većina Lynchovih filmova koje se također nastoji analizirati iz pogrešne perspektive, tj. pretpostavke da svaki detalj mora imati smisleno značenje. Za razliku od primjerice perfekcionista Kubricka, ili pak Hitchcocka koji je rekao da je film završen kad je scenarij gotov, a njegovo snimanje je puka tehnička stvar, Buñuel je majstor fantazme koja se opire svim hermeneutičkim poniranjima u skriveni smisao snimljenog. Dokaze za ovu tezu možemo naći u brojnim njegovim filmovima, ali najbolje je to sažeo upravo on sâm.
  
  U kultnoj autobiografiji Moj posljednji uzdah, Buñuel o filmu kaže: "Uvijek su me privlačile, u životu a i u mojim filmovima, stvari koje su se ponavljale. Ne znam zašto, ne tražim da to bude objašnjeno. Ono što vidim u ovom filmu je grupa ljudi koja ne može učiniti ono što želi: izaći iz sobe. Neobjašnjiva nemogućnost ispunjavanja jednostavne želje". Riječ je dakle o ispunjenju želje, o kafkijanskoj začudnosti i apsurdnosti situacije u kojoj grupa ljudi ne može izaći, iako ih ništa ne sprečava. Filmofili će se sjetiti da takav model ponavljanja nalazimo i u drugim djelima: u Zlatnom dobu gdje se jedan par ne uspijeva spojiti, u Tom mračnom predmetu želje gdje ostarjeli čovjek ne uspijeva zadovoljiti svoju seksualnu želju, a možda ponajviše u poznatom Diskretnom šarmu buržoazije gdje skupina ljudi želi zajedno večerati, ali im to nikako ne uspijeva (primjera bi se našlo i u drugim filmovima). Ovdje je na djelu dakle ponajprije libidinalna ekonomija pomiješana s majstorstvom nadrealnog koje graniči sa začudnošću, i u tome je Buñuelova veličina kao redatelja čiji se filmovi opiru racionalnoj interpretaciji.

  Ni sam naslov ne treba tumačiti s teološkim konotacijama: scenarij se prvotno zvao Brodolomci iz ulice Proviđenja, a Anđeo uništenja sintagma je iz Apokalipse na koju je Buñuel sasvim slučajno naišao i koja je naprosto bolje zvučala od naziva scenarija.
  Odbacimo li sva klasična pa i novija tumačenja, i dalje ostaje svježina i duhovitost Anđela uništenja, filma u koji možemo učitavati brojna značenja, ali koji im se opire i prije svega ostaje jedno od boljih Buñuelovih ostvarenja.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 20. kolovoza 2011.

Piše:

Tonči
Valentić