U svijetu Profesora Baltazara

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 65-66, god. 17, proljeće / ljeto 2011.

• Ljetni dvobroj Hrvatskoga filmskoga ljetopisa otvara tematski blok Animacijske studije sastavljen od dvaju radova posvećenih animiranom filmu. Luigi Scarpa u iscrpnom radu „Profesor Baltazar“ – animirana serija za djecu na način Zagreb filma donosi pregledno i zanimljivo napisan tekst koji prati četiri sezone navedene animirane serije, stavljajući prvenstveno naglasak na tehniku animacije te njezine promjene tijekom razvoja samoga serijala. Autor osim informativnoga pregleda svakoga od četiriju ciklusa donosi i kratku analize pojedinih epizoda iz svake serije: u prvome ciklusu se opredjeljuje za pilot-epizodu serije Izumitelj cipela, u drugom ciklusu odabire treću epizodu Čudotvorni kolač, u trećem prvu epizodu Amadeusove uši, a u četvrtoj sezoni posljednju epizodu Zrak. Osim što su, kako sam i spomenuo, analize pojedinih epizoda kratke, autor uspijeva u sažetim crtama, dinamično a ne suhoparno, naglasiti ono što je bitno: ideološku i idejnu potku serije, način animacije, uporabu boja. Također bi bilo korisno da se autor odlučio pridodati radu i kratki zaključak kojim bi sumirao prijeđeno. U nastavku se donosi korisna Filmografija serije „Profesor Baltazar“.
  
  Ženska crta britanskoga animiranoga filma rad je Midhata Ajanovića, koji kreće od činjenice kako su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća animirani filmovi u stilu Zagrebačke škole crtanoga filma postali donekle anakroni, što je na razini sadržaja i izraza dovelo do novih pojava u okvirima animacije, kada se na sadržajnom planu uključuju brojni društveno aktualni, angažirani ili kontroverzni sadržaji. Ovaj rad stoga vrlo iscrpno i precizno nastoji analizirati jedan segment britanskoga animiranoga filma, napose onaj koji se bavi redateljicama i autoricama. U uvodnome dijelu autor skicira promjene u animaciji koji su se odvijale u već spomenutom razdoblju što mu je nužno kako bi naznačio kontekst u kojem se razvijala britanska animacija. Također se dotaknuo pitanja autorica te njihove uloge u kontekstu britanske dokumentarističke animacije te producentske potpore Channel Foura. U drugome dijelu rada Ajanović se bavi analizom opusa Alison De Vere i Joanne Quinn. Rad otkriva autorovo dobro poznavanje materije te njegova sposobnost da je čitateljima predstavi na vrlo zanimljiv način.
  
  Rubrika Lica hrvatskoga filma najbrojnija je radovima te je okvirno možemo podijeliti u tri podcjeline od kojih se svaka sastoji od dvaju radova. Tekstovi Nebojše Jovanovića (Fadil Hadžić u optici totalitarne paradigme) i Damira Radića (Identitetske igre, sadomazohizam i tajna lezbijska ljubavi u „Abecedi straha“ Fadila Hadžića) bave se novi čitanjima pojedinih filmova iz bogatoga opusa Fadila Hadžića. Na kraju podcjeline pridodana je i redateljeva filmografija koju je priredio Juraj Kukoč. Jovanović se prije svega osvrće na recepciju Hadžićeva filma Desant na Drvar te polemizira s interpretacijama Ive Škrabala i Jurice Pavičića ne bi li pokušao rasvijetliti složen odnos ideologije i filma. Pritom nastoji diskutirati sa stavom kako je Hadžić isključivo redatelj sa socrealističkim kvalitetama te ističe da bi se napokon trebala odbaciti totalitarna paradigma u vrednovanju njegovih filmova te se posvetiti samim djelima kao takvima. Autor je dobro teorijski potkovan, argumentacija mu je uvjerljiva te njegov rad predstavlja svakako dobrodošao pokušaj drugačijeg iščitavanja položaja Desanta na Drvar u kontekstu kako jugoslovenske tako i hrvatske kinematografije.
  
  Radić pak kreće od recepcije Hadžićeva prvoga filma Abeceda straha ističući kako je često bio neopravdano zanemarivan u autorovom opusu te da ne postoji niti jedna podrobnija analiza o spomenutom djelu. Nakon kratkoga sadržaja filma, autor se bavi pitanjem žudnje i identitetskih prijepora u filmu kroz prizmu rodne i queer teorije, što također predstavlja zanimljiv doprinos novim tumačenjima hrvatskih filmskih klasika.
  
  Druga podcjelina posvećena je Miroslavu Mikuljanu, a o njemu pišu Petar Krelja (Promatrač s Plave plaže – filmsko i televizijsko stvaralaštvo Miroslava Mikuljana) te Tomislav Čegir (Mikuljanovi ljudi s mliječnog puta). Nakon radova ponovno je pridodana i redateljeva filmografija. Za razliku od nešto dužih studija o Hadžiću, ovaj blok donosi tekstove nešto kraćega daha.
  
  Krelja na samome početku rada naznačuje kako mu cilj nije pisati opširnu studiju, nego ponuditi svojevrsne uvodne postavke o Mikuljanovu stvaralaštvu. Stoga jednostavno i pregledno kreće od osvrta na redateljev neopravdano marginalan status u hrvatskoj filmskoj historiografiji i kritici, ističući tek dvije ponešto ozbiljnije studije Zorana Tadića i Diane Nenadić. Razloge tome vidi u slabom ili parcijalnom uvidu u bogati Mikuljanov opus te redateljeve stvaralaštvo nastoji uklopiti u kontekst vremena te njegovih suvremenima Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca i Ede Galića. Krelja na taj način također nastoji istaknuti kako je kritičarsko prevrednovanje Mikuljanova opusa nužno, a njegov rad trebao bi biti kratki poticaj u spomenutom smjeru. Čegir pak nudi kratku analizu redateljeva dokumentarca Ljudi s mliječnog puta (2009), mahom se usmjeravajući na naratološke osobine filma, kojega promatra kao znakovitoga za poetike i stilske postupke redatelja.
  
  Preostala dva teksta u Licima hrvatskoga filma radovi su Janka Heidla i Daragana Juraka, a s prethodnim prinosima u tematu vežu ih nastojanje da progovore o ponešto zanemaren autorima i njihovim ostvarenjima te potaknu nova tumačenja ili prevrednovanja. Heidl se bavi dokumentarističkim radom Nenada Puhovskoga (Nenad Puhovski – filmovi s razlikom) koji je ostao u sjeni njegova javnog angažmana, a ističe se velikim zanimanjem za događaje iz društvene stvarnosti, ali i nastojanje da se propituju izražajne mogućnosti dokumentarnoga filma. Razmatrani rad predstavlja solidan i pregledan uvod u dokumentarističko stvaralaštvo Puhovskoga te djeluje kao svojevrsni sažetak za jednu podrobniju studiju. U Filmovima Damira Radića Jurak, pak, nastoji skrenuti pozornost na bogat eskperimentalni opus književnika i filmskoga kritičara Damira Radića, koji se uglavnom teško probijao na hrvatske filmske festivale.
  
  Rubrika Studije donosi tri rada: Moć populističkih filmova Noela Carrola, Seks, nasilje i videovrpce: etika filmskog iskazivanja u filmovima Michaela Hanekea Krunoslava Lučića te Budistička i kršćanska misao u filmu „Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće“ Kim Ki Duka Kim Sang Huna. Posrijedi su tekstovi koji se bave kognitivnim pristupom filmu te problematikom religijskog filma, a svjedoče kako Hrvatski filmski ljetopis također nastoji poticati objavljivanje metodološki i teorijski nabijenih znanstvenih radova.
  
  Naposljetku, treba spomenuti i rad „Nevjerna žena“ Claudea Chabrola – melodrama kao žanr i stil Sanje Tarokić, koji nepretenciozno i u esejističkom vidu nudi interpretaciju filma i naslova te nastoji povezati naratološki pristup s problematikom stila te žanrom melodrame.
  
  Uz navedeno, novi broj Ljetopisa donosi već standardne rubrike poput Festivala i revija, u kojoj se nastoje zabilježiti te prokomentirati svi važniji festivalski i revijalni programi koji su se odvijali u Hrvatskoj u proteklom razdoblju te kritike s tekućega kinorepertoara.
  
  © Dejan DUrić, FILMOVI.hr, 20. kolovoza 2011.

Piše:

Dejan
Durić