Nakon polugodišnje pauze, dobili smo priliku odgledati i posljednji, osmi izdanak iz dugovječnoga filmskoga serijala o čarobnjaku Harryju Potteru i njegovoj borbi s mračnim i krajnje zlim Voldemortom, s kojim se mora suočiti jednako kao i s brojnim peripetijama vezanim uz vlastito odrastanje i sazrijevanje. Potonji vid je često bio tek popratni segment serijala, kako se to uostalom može očekivati od visokobudžetne holivudske produkcije koja uvijek voli igrati na sigurno te ne želi zamarati potencijalnu publiku egzistencijalnim problemima. Međutim, dramski akcenti te sve mračniji tonovi svakoga narednog nastavaka sage o Harryju Potteru bili su nužni kako se filmovi ne bi isključivo svodili na puku akciju i pustolovinu. Različiti redatelji koji su prodefilirali serijalom (Columbus, Cuaron, Newell, Yates) uspjeli su više ili manje postići ravnotežu između uzbudljivo orkestrirane akcije, brojnih specijalnih efekata, koji su iz nastavka u nastavak postajali sve skuplji i raskošniji jer se moralo udovoljiti očekivanjima gledatelja, te dobro izbalansiranih odnosa između protagonista.
Ekranizacija sedmoga romana J. K. Rowling iz praktičnih je razloga, zbog obima događaja u literarnom predlošku, snimana kao dvodijelni film, premda ne treba isključiti niti komercijalnu pozadinu priče jer, trebamo biti svjesni, serijal Harry Potter je u proteklih desetak godina bilo jedna od glavnih komercijalnih uzdanica Warner Brosa. Posrijedi je serijal na kojem su svi uključeni više nego dobrano profitirali, a da ne spominjemo sav onaj silni merchandising i euforiju koji su pratili svaki od nastavaka, što je u konačnici dovelo do sasvim suvišne i nepotrebno pomodne odluke da se posljednji izdanak serijala snimi i u 3D tehnici. Stoga je, ponavljam, bilo nezahvalno govoriti o prvim Darovima smrti kao cijelini za sebe, a isto je tako i o drugome dijelu besmisleno govoriti izdvojeno od njegova prethodnika.
Nakon ogledanog drugoga dijela Darova smrti može se uočiti kako je redatelj David Yates uzeo u ozbir gotovo sve nedostatke koji su bili uočljivi u prethodniku. Prvi Darovi smrti na trenutke su zaista patili od pretjeranoga praznoga hoda te bi film bio mnogo dimamičniji i uzbudljiviji da trajao kojih šezdesetak minuta kraće, što je u konačnici moglo nagnati na pitanje je li zaista bilo potrebno sminati dva filma umjesto jednoga nešto dužeg trajanja. U prvome dijelu jednostavno nije bilo materijala za sto i pedeset minuta. Ovako su prvi Darovi smrti ispresijecani bombastičnim akcijskim sekvencama, sporim dramskim dijelovima i praznim hodom kojim se nastoji retardirati radnja te postići minutaža sukladna s prethodnim izdanjima serijala, premda je u cjelini film ponešto patio od neujednačenosti između navedenih segmenata. Stoga je u drugome dijeli redatelj ispravno odlučio da duljina ne prijeđe sto i dvadeset minuta, čime je dobio na dinamizmu, a sam je film u cjelini mnogo ujednačeniji.
Navedeno je učinjeno nauštrb dramskih akcenata kojima je prvi dio vrvio jer su se protagonisti, osim s Vlademortovim prijetnjama, u granicama studijskih mogućnosti, morali suočavati i s vlastitim osjećajima te međuljudskim odnosima. U drugome dijelu Darova smrti mnogo je veći naglasak stavljen na pustolovinu i atraktivnost, što je razumljivo jer se bliži konačni obračun s negativcem te razriješenje enigme. Yates kao vješti zanatlija zna zanimljivo uprizoriti akcijske i pustolovne prizore te zaskočiti publiku raskošnim specijalnim efektima. Nije posrijedi nikakav redateljski inovator da se razumijemo, što bi uostalom bilo i previše tražiti, ali svoj posao sasvim solidno obavlja. Naposljetku, to je mnogo poštenije nego kada je u prvome dijelu nastojao eksperimentirati pa mu je, primjerice, potjera u šumi neposredno pred završnicu filma djelovala gotovo amaterski zbog konfuznih i usporednih kadrova. Za spomenute postupke nije bilo nikakve potrebe jer se navedeno svodilo na sasvim umjetno podizanje napetosti koje je proizvodilo učinak suprotan od očekivanoga.
Yates se također u prvim Darovima smrti pokazao prilično vještim u postizanju atmosferičnosti te je gotovo zastrašujuće prikazao rastući totalitarni režim. Istu odliku ima i drugi film, koji na trenutke, s dobro insceniranim masovnim bitkama, djeluje poput svojevrsnoga ratnoga filma u kojem se dvije oštro suprotstavljene skupine bore za prevlast i svoja načela.
Autori filma ponovno su nastojali da im scenografija, kostimografija, kao i fotografija Eduarda Serre (Djevojka s bisernom naušnicom) budu na visokoj produkcijskoj razini te u skladu s nastojanjem primjetnim u cijelom serijalu da se izbjegne pretjerani kičeraj i šarenilo.
Velike zasluge ponovno idu scenaristu Steveu Klovesu (Zlatni dečki), koji je ostao konstanta cijeloga serijala te je neprestano pokazivao svoje umijeće u vještom balansiranju između epskih segmenata priče, odnosa među protagonistima te primjerene osjećajnosti koja na trenutke ovdje ipak prelazi u pretjerani patos. Njegovi često vrckavi i duhoviti dijalozi jedan su od zaštitnih znakova filmskoga serijala koji je s vremenom postao jednim od nezaobilaznih mjesta suvremene popularne kulture.
Zadnji Harry Potter sasvim je dostojan epilog dugovječna filmskog serijala, koji je u posljednjih desetak godina zabavljao publiku, a zabavu koja ne zaglupljuje ne treba podcjenjivati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. kolovoza 2011.
