Privlačno i zastrašujuće

U povodu ciklusa filmova Sandrine Bonnaire, Kino Tuškanac, Zagreb, 6. – 11. lipnja 2011.

  • Izvršenje (La cérémonie), red. Claude Chabrol, 1995.

    Francuska je oduvijek imala lijepe žene. Francuska kinematografija, pak, nikad nije oskudijevala lijepim glumicama. Francuskinje slove kao Ljepotice dana. Ove, tek naizgled, banalne tvrdnje, svoju smislenost pronalaze u sustavu same umjetnosti filma kao takovog. Vizualni medij ontološki govori upravo o izgledu i ljepoti više negoli o psihičkim stanjima i unutrašnjoj ljepoti, odnosno ružnoći. (Naslov kasnije ekraniziranog romana Oscara Wildea, Slika Doriana Graya, podsvjesno nam otkriva mnogo toga čega inače ne bismo bili svjesni.) Ipak, prije mogućeg schlagworta eventualnoj budućoj elaboraciji, tu zastajem... Jeanne Moreau, Simone Signoret, Annie Girardot, Stephane Audran (da spomenem samo neka imena) nisu plijenile tek svojom ljepotom nego i svojom osobnošću, karakterom. Anna Karina, Catherine Deneuve, Isabelle Adjani, Sophie Marceau... prije će utjelovljavati onaj klasični model ženske ljepote. Ipak, obama nizovima zajednička je osebujnost i navlastitost filmskih lica/likova što su ih iza sebe ostavile. 

    Ciklus filmova francuske glumice Sandrine Bonnaire, pak, naveo me na promišljanje o jednom osebujnom ženskom glumačkom tipu koji ne pripada niti jednoj od dvije navedene skupine. Da provizorno nagovijestim, radi se o zlokobnoj ljepoti i erosu koji uništava sve oko sebe, na kraju i vlastitu egzistenciju. Kako? Zašto? Gledajući u jednom prethodećem ciklusu ponovno filmove Claudea Chabrola, na pamet mi je pala visprena intuicija velikog francuskog novovalovca. Naime, film Izvršenje (La cérémonie, 1995) spojio je dvije takve glumice. Disleksičnu služavku u bogatoj kući glumi Sandrine Bonnaire, a anarhoidnu poštaricu Isabelle Huppert. Zloba i nasilje bivaju udvostručeni! (Nenadani obrat ne umanjuje zlokobno i tjeskobno ozračje cijeloga filma.) 

    Možda niti u jednom filmu prije ni kasnije kod Chabrola (a valjda niti kod drugih filmskih velikana) nije koncentrirana tolika količina ženske zloće i cinizma! Na kraju, kolateralna žrtva filmske pripovijesti biva mjesni župnik. Katolička crkva, znamo, ni danas ne prihvaća jaku i emancipiranu ženskost. Ženskost je dakle – „đavolji udio“ (Bataille, Baudrillard)! Huppert i Bonnaire u tom su filmu paklenski dojmljive kroz svoje zločinstvo. Dvije žene inkarniraju latentno nasilje koje stoji u podtekstu samozadovoljnog građanskog društva. Morbidni cinizam samo nadograđuje okvir Realnog svijeta.
    Pod suncem Sotone (Sous le soleil de Satan), red. Maurice Pialat, 1987.
    Sandrine Bonnaire na film je uveo Maurice Pialat. Sigurno, ne slučajno! Jer, Pialatov je filmski svijet iznimno cinički orijentiran prema tzv. građanskim vrijednostima. Ugođaj i detalji svakodnevnog života kod njega počesto iskazuju tjeskobu neprispodobivu drugim autorima u njegovu okruženju. Posljedično, nije čudno što Pialat nije bio omiljen u gledatelja. Najznačajniji su prilog toj tvrdnji bučni prosvjedi publike prilikom dodjele Zlatne palme koju osvaja za film Pod suncem Sotone (Sous le soleil de Satan, 1987) u kojem nastupa Sandrine Bonnaire. Svojim doslovnim literariziranjem Bernanosova moralizma, taj je film odudarao i od umjetničke klime ranijih Bressonovih ostvarenja, ali i od društvenog konteksta festivala. Ubojstvo, smrt, spašavanje duše... ključne su riječi filma. Bonnaire u njemu (iako tada ima dvadeset godina) glumi šesnaestogodišnjakinju koja ubija svog ljubavnika. 
    Naše ljubavi (À nos amours), red. Maurice Pialat, 1983.
    S nepunih šesnaest, Sandrine Bonnaire prvi puta tumači glavnu ulogu u filmu.  Naše ljubavi (À nos amours, 1983) otvorile su ciklus Filmskih programa. Redatelj filma, Maurice Pialat, tu metafilmski postaje otac Sandrine Bonnaire. U samome filmu on je autoritarni, cinični pater familias koji naprasno napušta obitelj, prepuštajući je neminovnom moralnom, ali i doslovno fizičkom rasapu. Uz mnogo nasilja i psihičke torture provlači se osnovna potka filma. Bonnaire tumači Suzanne, promiskuitetnu, prerano sazrelu djevojku u potrazi za identitetom. No, ta je potraga zapravo nevoljka. Isprva u vezi s mladićem njezinih godina, kasnije ide iz jedne u drugu seksualnu vezu s raznim muškarcima. 

    Njezin lik umnogome podsjeća na naslovnu junakinju Chabrolove Violette Nozière (1978), žene koja do samouništenja mijenja partnere. Sjetimo se i protagonistice tog filma. Ona je – Isabelle Huppert! Iako u Našim ljubavima nema ubojstava, Bonnaire u tome filmu inkarnira fatalnu seksualnu privlačnost koja druge, ali i nju samu dovodi do ludila. Ludilo je to koje shizofreno rezultira gubitkom svakog stava, emocije... identiteta. Bonnaire se za Pialata pokazuje savršenom protagonisticom. Ona je – ne klasično lijepa – oličenje mladalačke (auto)destruktivnosti prouzročene prijetvornim samozadovoljstvom buržoaske obitelji višeg srednjeg staleža. U jednom trenutku, sve puca. Prividna idila pretvara se u kaos. Baš kao kod Chabrola u Violette Nozière! Samo što je tamošnji zločin ovdje odmijenjen simboličkim nasiljem koje mentalno uništava sve oko sebe. Naše ljubavi bile su, pokazalo se, začetak jedne filmske karijere koja za sobom ostavlja dubok trag u francuskom filmu. 
    Bez krova i zakona / Vagabund (Sans toit, ni loi), red. Agnès Varda, 1985.
    Velika umjetnica Agnès Varda također je prepoznala talent Sandrine Bonnaire. Netom postavši punoljetnom, u filmu Bez krova i zakona / Vagabund (Sans toit, ni loi, 1985) ona je na putu samospoznaje, što ju dovodi do neminovne smrti. Autorski film koji stavlja naglasak na ugođaj prije negoli na suspense savršeno je popunila gladna, prljava i hladna mlada protagonistica. Na početku filma pronalazi se tijelo mlade žene, smrznute i polivene vinom. Već na toj vizualnoj razini otkriva se autorska poetika Agnès Varda. Mona (Bonnaire) utjelovljuje iracionalni otpor prema socijalnom miljeu porijekla. Saznajemo da se školovala za daktilografkinju, no napušta okrutnog šefa, ali i roditelje koji je ne razumiju te sa šatorom na leđima tumara francuskom provincijom. 

    Ondje nailazi na mnoge, više ili manje bizarne likove. Najprije se spoji s Davidom u napuštenom dvorcu, zatim provodi nekoliko dana kod neobične pastirske obitelji u kojoj je glava magistar filozofije, da bi se izgleda, zaljubila u siromašnog tuniskog sezonskog radnika Assouna. Ironijski odnos spram intelektualaca i njihova interesa prema marginalcima oličuje profesorica agronomije koja Monu udomljuje u automobilu, ne puštajući je u kuću. (Dok se profesorica kupa i razgovara telefonom, Mona smrdi u autu!)

    Varda ne želi osuđivati niti moralizirati. I svom asketskom redateljskom pristupu ovo je „otvoreno djelo“ (Umberto Eco). Nedefiniranost želje za slobodom dovodi do autodestrukcije. Bonnaire savršeno utjelovljuje protagonisticu koja je simbol prije negoli lik. Njezina je mladalačka ženstvenost u službi iskazivanja autorske poruke. Završivši u zajedničkoj grobnici, Mona je lik-znak. Psihološki nagovještaj rasapa francuskog građanskog društva prisutan je i kod Varde. Jedini su osjećaji koji ostaju nakon odgledavanja Bez krova i zakona – hladnoća i samoća. Ti će epiteti krasiti i samu Bonnaire nakon ovoga filma. 
    Šahistica (Joueuse), red. Caroline Bottaro, 2009.
    Ipak, posljednji film ciklusa (ujedno i posljednji što ga je Bonnaire dovršila) iskazuje nam vedrije strane života, pa i optimističnije osobnosti same glumice. Ako je Isabelle Huppert u svojim četrdesetima kod Michaela Hanekea postala pijanisticom (La pianiste, 2002), Bonnaire je utjelovila Šahisticu (Joueuse, Caroline Bottaro, 2009). Rekao bih, srećom za njezinu glumačku karijeru! Bonnaire u tom filmu tumači Hélène, spremačicu, suprugu i majku, zapalu u rutinu svakodnevice. Iz sveopće letargije budi je prizor zaljubljenog para koji igra šah. Šah postaje njezinom opsesijom. Doista, ta drevna igra biva za Hélène katalizatorom njezina samoosvješćivanja i ulaska u novi život. 

    Partner joj je američki udovac, doktor Kröger. U verziji pigmalionske storije, Kevin Kline je muškarac koji Hélène podučava šahu. Naravno, šah je ovdje više od igre. Ploča sa 64 polja i sa 32 figure postaje mataforom života sàmoga. U pomalo scenaristički predvidljivoj pripovijesti, Bonnaire se zbližava sa suprugom i kćeri, postajući šahovskom šampionkom. Najzanimljviji filmofilski detalj ove pripovijesti svakako je završetak filma. Hélène se sa svog otoka otiskuje na otvoreno more. Na samome početku Naših ljubavi šesnaestogodišnja glumica na jednak je način snimana u prologu filma. Redateljica Šahistice na taj je način zaokružila posvetu Mauriceu Pialatu, no prije svega Sandrine Bonnaire.

    Vratimo se početku ovog napisa. Ljepota Sandrine Bonnaire neobične je prirode. Radi se doista o zlokobnoj ljepoti i erosu. Istodobno privlači, ali i zastrašuje.Bila je nadahnućem mnogih autorski neprolaznih ostvarenja. Na kraju, glumica se pomalo odvaja od morbidnosti likova Isabelle Huppert. Njezin je osmijeh iz Šahistice utjelovio radost življenja sàmog. Sandrine Bonnaire ima jednu od najosobenijih filmskih karijera posljednjih četvrt stoljeća. Filmski programi podarili su nam zasigurno jedan od najintrigantnijih ciklusa ove sezone.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 4. kolovoza 2011.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji