Uspješna miješavina realnosti i bajke

58. festival igranog filma u Puli, 9. - 23. srpnja, 2011., Nacionalni program: Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja

• 
  
  Više nego skroman fundus igranih filmova za djecu u kinematografiji samostalne Hrvatske ove je godine povećan čak dvjema prinovama – Kokom i duhovima Daniela Kušana i Duhom babe Ilonke (97 min., Hrvatska/Makedonija/Austrija, 2011.) u režiji 44-godišnjeg debitanta u cjelovečernjem igranom filmu, Tomislava Žaje, snimljenom prema scenariju Irene Krčelić. Time je rečeni fundus, u kojem su se do jučer nalazila tek dva ostvarenja – Kanjon opasnih igara (1998.) Vladimira Tadeja i Duh u močvari (2006) Branka Ištvančića, dok ćemo ovom prigodom zaobići Ne daj se, Floki (2000) Zorana Tadića koji je nastao od materijala iz istoimene serije snimljene i prvi put emitirane daleke 1985., dakle u vrijeme bivše države – narastao za sto posto, a ostvare li se najave produkcijske kuće Kinorama o snimanju još četiri filma o Koku, kao i najavljeno snimanje Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića u režiji Silvija Petranovića i ovaj će se broj u nekoliko sljedećih godina povećati za dodatnih više od 100%. Možda je posve nevažno, ali nije nezanimljivo zamijetiti da tri od četiri postojeća hrvatska filma za djecu u naslovu imaju riječ duh i da je isti, stvaran ili izmišljen, u svima trima ključni čimbenik intrige.
  
  No, dok je u Koku i duhovima naglasak stavljen na svojevrsno detektivsko istraživanje misterija s dodirom djeci primjerene naivnosti te na stvaranje donekle nostalgičnog ugođaja prizivanja osamdesetih godina, Duh babe Ilonke usmjeren je na nenametljivo zalaganje za obiteljske vrijednosti kao što su ljubav, toplina i emocionalna sigurnost, na koliko se god nekonvencionalan način one izražavale, kao i za prihvaćanje sličnih i drukčijih kao sebi ravnih. Sadržaju primjereno vizualno stiliziran film (ravnatelj filmske fotografije Mario Delić) pomalo rastresite priče o nestereotipnoj zagrebačkoj romskoj obitelji (Selma Ibrahimi, Aleksandra Balmazović, Rakan Rushaidat i Krunoslav Šarić), slobodno i uspješno miješa realnost s bajkovitošću, obiluje nizom malih, u kontekstu cjeline funkcionalnih duhovitosti, u dramsku osnovu prpošno unosi sastojke mjuzikla, fantastike i strave te iznimno vješto dočarava dječje ponašanje i odnos mališana sa svijetom oko sebe, ponajprije u otjelovljenju neukočenih malih glavnih glumaca Selme Ibrahimi i Marina Armana Grbina. 
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 20. srpnja 2011.

Piše:

Janko
Heidl