Uspješno oživljavanje vremena

58. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 9. - 23. srpnja, 2011.: Lea i Darija, red. Branko Ivanda

• 
  
  U vrijeme kada i produkcijski manje zahtjevni hrvatski filmovi teško sastavljaju proračunski kraj s krajem Branko Ivanda odvažno je ustrajao na ostvarenju zamisli o snimanju filma Lea i Darija (101 min., Hrvatska/Slovenija, 2011.) smještenog na prelazak iz tridesetih u četrdesete godine, tzv. kostimiranog ostvarenja s radnjom u prošlosti koju je potrebno gotovo posve rekonstruirati, a što sa sobom nosi otežavajuće financijske okolnosti u odnosu na izradu filma s radnjom smještenom u današnje vrijeme.
  
  Priču utemeljenu na kratkoj, isprva iznimno sretnoj, a potom zlehudoj sudbini stvarne osobe, Lee Deutsch (1927-1943), djevojčice iz zagrebačke židovske obitelji koja je neposredno prije Drugoga svjetskog rata bila povelika glumačko-plesačka zvijezda kazališnih dasaka – „hrvatska Shirley Temple“ koju su čak došli snimati Patheovi snimatelji – da bi za vrijeme fašizma nastradala na temelju rasnih zakona, Ivanda je, kako sam kaže, pomno pripremao sedam godina.
  
  Uz uporabu arhivskih dokumentarnih snimaka iz tog vremena, zatim svježe snimljenih prizora ostvarenih u stilu autentičnog dokumentarnog materijala te dakako normalnih igranofilmskih scena, Ivanda u prvom dijelu filma, uz podosta pjesme i plesa, predstavlja Lein (Klara Naka) strelovit zvjezdani uspon pod okriljem kazališne skupine Dječje carstvo pri HNK-u, da bi drugi dio filma uglavnom posvetio prikazu tragične propasti njene dotad dobrostojeće obitelji (Zrinka Cvitešić, Sebastian Cavazza) pod nemilosrdnom ustaško-fašističkom čizmom koja je u to nesretno vrijeme snašla milijune Židova, a sve zaokruženo zanimljivo postavljenim razgovorom Leina (metaforičkog) duha s i danas živućom prijateljicom iz djetinjstva i kolegicom Darijom Gasteiger (Tamy Zajec/Žuža Egrenyi).
  
  Svjetlosno i vizualno snimljen u duhu filmova tridesetih i četrdesetih godina (ravnatelj filmske fotografije Mirko Pivčević) Lea i Darija promišljenim korištenjem eksterijernih objekata  – uz pažljivo odabrane vizure i izreze, mahom bez panorama, širokih planova i ostalih neizvedivosti kada je riječ o filmu koji uz ograničena sredstva gleda u prošlost te uz domišljato reguliranje razaznatljivosti uz pomoć (ne)oštrina – i usmjerenjem na scenografski (Ivo Hušnjak) bogato opremljene interijere, uspješno oživljava  vrijeme otprije sedamdesetak godina, dok priču koja u konačnici ostavlja dojam, da tako kažemo, izvedbeno standardnog filma s dodirima nadrealnoga, iznosi uz popriličnu redukciju dijaloga i uz oslanjanje na nizanje ilustrativnih istržaka radije negoli što se oslanja na klasičniju razradu i zaokruživanje dramskih prizora i uzročno-posljedičnih sekvenci.
  
  Janko Heidl, FILMOVI.hr, 17. srpnja 2011.

Piše:

Janko
Heidl