Iako je Ljubav i druge nemoguće potrage snimljen još prije dvije godine te je službenu premijeru imao u rujnu 2009. godine na filmskome festivalu u Torontu, tek je ove godine, nakon što je Natalie Portman osvojila Oscara za glavnu žensku ulogu u precijenjenom Crnom labudu Darrena Aronofskoga, uspio ugledati kinodvorane. Tome treba pridodati i zbrku oko originalnoga naslova filma koji se mijenjao iz Love and the Other Impossible Pursuits u The Other Woman, što samo daje naslutiti kako autori filma nisu imali previše vjere u vlastiti projekt.
Iako smo redatelja Dona Roosa ponajviše upamtili po humornim, vrckavim i na trenutke bezobraznim naslovima Suprotno od seksa (1998) i Happy Endings (2005), u ovome se uradku odlučio prebaciti na dramski kolosjek, premda je, a čini se sasvim neočekivano i nenamjerno, završio na melodramatskom. Ljubav i druge nemoguće potrage dobrim se dijelom bavi istim preokupacijama kao i ovogodišnja Zečja rupa Johna Camerona Mitchella, također podosta neobičan filmski projekt za spomenutoga filmaša. U središtu oba naslova su dobrostojeće obitelji iz višeg građanskoga sloja te složen i zapriječen proces žalovanja s kojim se protagonisti moraju suočiti nakon smrti maloljetnoga djeteta.
Iako je Nicole Kidman glumica kudikamo ograničenijega glumačkoga raspona i ekspresivnosti od Natalie Portman, Mitchell ju je uspio izvrsno disciplinirati i iskoristiti, što Roosu nije pošlo za rukom s Portman koja tijekom devedesetak minuta filma djeluje manje ili više beskrvno. I Kidman je izgledala anemično, samo što je to i bio redateljev cilj, ali je Mitchell uspio, stavivši naglasak na njezino lice, iskazati svu bol njezina lika koji se mora nositi sa složenim procesom žalovanja. S druge strane, lik Emilije, kojega tumači Portman, djeluje mnogo više narcistično te usmjereno samo na sebe i vlastiti gubitak, do te mjere da šteti ljudim iz svoje okoline. Roos, koji je ujedno i scenarist filma, nije uspio postići odgovarajuću ravnotežu između različitih aspekata Emilijina karaktera, a glavna mu glumica nije bila od velike pomoći pa je nosivi lik u filmu ostao poprilično bezličan te gledateljima nespoznatljiv. Ona također, u tragovima, ima svoju svijetlu i mračnu stranu, samo što se Portman ovoga puta nije uspješno uspijevala transformirati iz bijeloga u crni labud i obrnuto, premda niti Roos nije ostao imun na baratanje psihoanalitičkim konceptima.
Dok je Mitchell svoje ispolirane buržujske ambijente koristio ironično te kao sredstvo koje nepodnošljivo pritišće protagoniste, Roos upada u zamku da mu djelo počinje nalikovati na pilot film za neku buduću raskošnu sapunicu u kojoj mlada pravnica zavede svoga partnera iz ugledne odvjetničke tvrtke te ga preotima njegovoj hladnoj, ali uspješnoj supruzi Carolyn (Lisa Kudrow), koja je potom neprestano, poput svojevrsne fatalne negativke, pripijena uz njihov život. Roos ima velikih problema s društvenom i psihološkom motivacijom svojih karaktera, što je krucijalan nedostatak većine televizijskih filmova te svake sapunice jer se potonje uvijek oslanjaju na nemotivirane skokove te deus ex machina razrješenja i intervencije. Što je u prvome redu povezalo te privuklo Emiliju i Jacka (Scott Cohen) jedno drugome, gledateljima nikada ne postaje sasvim jasno. Kasniji obrati, poput Carolynine trudnoće koja se interpretira kao njezina želja da dodatno raspiruje bol bivšega supruga i njegove nove družice zbog gubitka djeteta ili Emilijina zabluda da je sama ugušila svoje dijete, više djeluju kao krajnje trivijalne intervencije u priču, koja je počela voditi nigdje pa redatelj ne zna što bi učinio s njom u završnoj trećini. Takvih situacija se ne bi postidjeli ni najprekaljeniji scenaristi sapunica.
Općenito, odnosi među likovima odveć su simplificirani, a situacije s kojima se moraju nositi nabacane te na trenutke upadaju u pretjeranu melodramatičnost i patos, s nizom new age dijaloga koji djeluju poput svojevrsnih mantri kako se suočiti s gubitkom, očajem i patnjom.
Kako bi dodatno pokušao dati dubinu likovima, autor s neviđenom lakoćom poseže za psihoanalitičkim konceptima pa Jack optužuje Emiliju da ima nerazrješene edipske dvojbe te svoga oca, s kojim ima problematičan odnos, projicira na njega. Drugim riječima rečeno, Jacku smeta što Emilia njega ne voli zbog svega onoga što on jest ili nije, nego zato što je vrlo sličan njezinu ocu. I dok spomenuta opaska izrečena u žaru ljutnje djeluje kao zanemariva, desetak minuta kasnije Emilija shvaća kako zaista ima nerazrješene edipske dvojbe. Međutim, sada se napokon suočila sa svojim simptomom pa može pokušati spasiti poljuljani brak. Suparništvo dvaju supruga istoga muškarca, koji neizmjerno voli djecu i obitelj, upravo kroz proces podarivanja nasljednika pojednostavljeno svodi dijete na lakanovski nadomjestak za falus, te sredstvo kojim se dvije žene bore za istoga muškarca, što su samo neki od zanimljivijih primjera u filmu.
Stoga, nakon svih ovih nabacanih elemenata, kako Ljubav i ostale nemoguće potrage shvatiti kao ozbiljnu priču o suočavanju s gubitkom?
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. srpnja 2011.
