Cinema City jedan je od najmlađih filmskih festivala u regiji i u svom je četvrtom izdanju ponudio gledateljima više od 150 filmova podijeljenih u četrnaest filmskih selekcija, s otprilike osamdeset tisuća posjetitelja. Naglasak je, uz brojne retrospektive i programe na kojima su prikazani niskobudžetni filmovi mladih autora, ponajprije bio na nacionalnoj selekciji, odnosno na jedanaest srpskih filmova snimljenih prošle godine, i u tom se kontekstu može reći da je festival neka vrsta srpske Pule. Uz filmski program, tu su bile i diskusije, razgovori s autorima (ove godine od poznatijih gostiju treba istaknuti hvaljenu poljsku redateljicu Dorotu Kedzierzawsku) te filmske radionice za studente, kao i koncerti na otvorenom. Program je dakle bio bogat, no pritom se postavlja ključno pitanje: s obzirom da danas gotovo svaki grad ili regija ima svoj filmski festival (a veći gradovi u Europi i njih desetak), u čemu je specifičnost Cinema Cityja, po čemu se razlikuje od ostalih u regiji?
Postoje tri moguća odgovora na to pitanje. Prvo, festival je izvorno nastao pod okriljem Exita, najvećeg i najpoznatijeg muzičkog događaja u ovom dijelu Europe koji se redovito održava u srpnju svake godine na Petrovaradinskoj tvrđavi. Dio organizacije zaslužan je za pokretanje festivala, kao i za činjenicu da publiku uglavnom čine mladi (prema nekim podacima, prosječni gledatelj ima 23 godine). Drugo, Novi Sad je s novouređenim Arena Cineplexom i projekcijama na otvorenom, vrlo dobro mjesto s ugodnom i opuštenom atmosferom malog i kompaktnog, ali šarmantnog grada koji živi uz festivalska zbivanja. Treće, posjetitelj, isto kao i u Puli, ima priliku pogledati gotovo kompletnu dugometražnu godišnju produkciju te se tako upoznati s novim ostvarenjima i trendovima u srpskoj kinematografiji.
Budući da sam na Cinema Cityju gostovao kao član žirija FEDEORA-e, Međunarodnog udruženja filmskih kritičara Europe i Mediterana (u žiriju su još bili veteran europskih festivala i filmske kritike Blagoje Kunovski i Alison Frank, koja je doktorirala filmologiju na Oxfordu), zadatak je bio pratiti program upravo Nacionalne klase te sekcije nazvane Balkan Box koja nudi manje-više informativan presjek novih ostvarenja iz regije. U dvije sekcije prikazano je petnaest filmova, a nagrade su dodijeljene u dvije kategorije (za razliku od glavnog žirija koji je dodijelio deset nagrada, tako da je praktički svaki srpski film statistički dobio barem jednu). Nacionalnom klasom dominirali su filmovi mlađih redatelja, ali od prikazanih ostvarenja bio je tu čitav spektar autora, od tek diplomiranih akademaca, preko srednje generacije do iskusnih i poznatih imena koja nisu razočarala svojim novim filmovima. Iskreno govoreći, uvijek treba biti podozriv spram godišnje smotre nacionalnog filma jer je posve jasno da u malim (ali isto tako i velikim) kinematografijama nisu svi filmovi iste kvalitete i jednakih profesionalnih standarda. U tom smislu, među prikazanim filmovima mogao se zapaziti širok dijapazon stilova i raznorodnih estetskih pristupa, ali isto tako i kvalitativna neujednačenost. Bilo je stoga ugodno iznenađenje da je barem polovica od njih izdvajala kvalitetom, društvenom kritičnošću, inovativnošću naracije, kao i ukupno visokim profesionalnim standardima. Umjesto opsežnog prikaza svih filmova, evo nekih od osobnih favorita (ali i favorita publike i kritike), filmova koje ćete zadržati u sjećanju još neko vrijeme nakon što napustite kino-dvoranu.
Kako su me ukrali Nemci epska je kronika o odrastanju u malom gradiću u Srbiji prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Vrlo profesionalno snimljen, zanimljivog scenarija i nostalgično isprane meke fotografije, ovo djelo redatelja starije generacije Miloša Radivojevića (rođen 1939. godine) u svojih 140 minuta uspijeva zadržati gledateljevu pozornost. Ambiciozna i dirljiva priča o emocionalnoj hladnoći majke koja se zaljubi u njemačkog oficira i djetetu željnom ljubavi koje odrasta u ratnim uvjetima bez oca i prikladne skrbi zasnovana je na retrospektivnom miješanju sadašnjosti i prošlosti (zanimljivo, prva je snimljena u crno-bijeloj tehnici, a potonja u boji): narator je sredovječni muškarac Aleks koji 1991. putuje crnogorskom obalom s djevojčicom koju vodi u sirotište jer nema roditelja. Postupno ispovijedajući svoju životnu priču, naposljetku odluči zadržati djevojčicu i pokušati joj pružiti ljubav koju on nikad nije imao: najbliži mu je član obitelji zapravo bio njemački oficir. Ona je poput njega: neželjeno i nespretno začeto dijete kroz čiju se perspektivu zrcale ratna ali i poratna zbivanja, s nimalo ružičastim prikazom pobjedničke partizanske vojske.
Oktobar je pak posve drukčiji film: riječ je o omnibusu sedmero mladih autora (sedam priča u osnovi su njihovi diplomski radovi) kojima se nastoji predočiti „generacijski stav o Srbiji danas“ prikazan kroz različite žanrove (crna komedija, melodrama, društveno angažirani pseudo-dokumentarac, urbana drama...). Iako je motiv koji bi trebao povezati sve priče desetogodišnjica pada Miloševićeva režima u listopadu 2000. (po čemu film i dobiva ime), nažalost nisu sve priče jednake kvalitete i snimljene s jednako vještim poznavanjem redateljskog umijeća. No, kako se radi o mladim autorima, za pretpostaviti je da će biti vremena da neki od njih razviju svoje kreativne potencijale, a ovaj film je dobrodošla premijera (sjetimo se npr. relativno nedavno snimljenih Zagrebačkih priča, filma-omnibusa također neujednačene kvalitete od kojih se izdvaja tek nekoliko solidnih dijelova). No, sama ideja o portretiranju važnog i prijelomnog događaja u novijoj srpskoj povijesti od strane redatelja koji su tada bili tinejdžeri i imali drukčiji stav od većine stanovništva, dovoljno je zanimljiva jer predstavlja kompleksnu sliku o suvremenoj Srbiji, kao i njihov osobni doživljaj društva u kojem žive.
Šišanje redatelja Stevana Filipovića vrlo je snažna i potresna socijalna i psihološka drama o zlu u srpskom društvu. Mladi srednjoškolac i matematički genijalac Novica postepeno ulazi u svijet skinheada, zaslugom njegova prijatelja koji je karizmatični lider te skupine. Kako bi promijenio imidž školskog štrebera, postaje skinhead i ubrzo se od povučenog mladića pretvara u divljeg huligana, brzo napredujući u hijerarhiji grupe. Nakon što u navali bijesa ubije slučajnog prolaznika Ciganina, nastupa čitav val nezaustavljivog nasilja... Najbolji i najupečatljiviji dio filma je vrlo suptilna i scenarijem dobro riješena preobrazba pitomog mladića u nasilnog rasista, a dojmljiv je (ujedno i eksplicitno kritičan) prikaz korumpirane policije kao i drugih društvenih slojeva: proizlazi da od skinheada najviše koristi imaju ksenofobični političari i režimski intelektualci. Stevanu Filipoviću ovo je drugi dugometražni film. Film inače dosta nalikuje „hrvatskom Trainspottingu“, Metastazama Branka Schmidta u kojem se na srodan način obrađuje problem urbanog nasilja koje prožima sve pore društva.
Još jedan spomena vrijedan film iz Nacionalne klase je Tilva Roš Nikole Ležaića (naziv filma na vlaškom znači crveno brdo). Riječ je o društveno angažiranoj drami o skejterima, srednjoškolcima koji prvo ljeto nakon završetka školovanja provode izvodeći i snimajući budalaštine u stilu serije Jackass i besciljno lutaju napuštenim Borom, nekad prosperitetnim gradom, a danas oazom nezaposlenosti i ugašene industrije. Tilva Roš je Ležaićev debitantski film koji pokazuje velik kreativni potencijal brutalno iskreno portretirajući skupinu mladih koji su potpuno izgubljeni u svijetu u kojem se nalaze i ne vide nikakav izlaz jer im se na napuštenim prostorima grada i ne nudi ništa osim smucanja i dangubljenja. Iskrenost i izvornost glume (mladi glumci su doista pripadnici skejterske scene), kao i antonionijevska scenografija totala velikih i napuštenih hala i tvornica pruža filmu posebnu atmosferu, i lako je zamisliti da se radnja s istim efektom odvija negdje drugdje; primjerice, u nekom zapuštenom, a nekoć prosperitetnom američkom provincijskom gradiću.
Cinema Komunisto redateljice Mile Turajlić jedini je dokumentarac prikazan u nacionalnoj konkurenciji; sa solidno uobličenom pričom i kvalitetnom (na festivalu i nagrađenom) montažom, bio je, sudeći prema reakcijama publike, jedan od najduhovitijih ostvarenja. Priča filma govori o jugoslavenskoj kinematografiji koja postoji iako države koja ju je stvorila nema već dvadeset godina. Iza ruševina propalog državnog projekta također su ostale ruševine i nekoć vrlo snažne i prosperitetne kinematografije, a redateljica vrlo precizno dijagnosticira rez između slike i stvarnosti koji dovodi do kolapsa. Jedino što je preživjelo, to su filmovi koje je financirala država. Iako sam, kao i neki drugi kolege kritičari, isprva bio skeptičan očekujući još jedan nostalgičan uradak prema oprobanom receptu igranja na kartu sentimentalizma, film ugodno iznenađuje dubinskom analizom načina funkcioniranja sustava i lišen je patetike. Dapače, šaljivi dijelovi izmiješani su s sumornim prizorima, npr. napuštenih i ruševnih zdanja nekad moćnog Avala filma koji je nekad bio svjetsko središte brojnih koprodukcija, a danas leži u ruševinama (nota bene, isto bi se moglo reći i za propast slavnog Jadran filma).
Nagradu za najbolji film u ovoj kategoriji naš žiri dodijelio je drami Neprijatelj Dejana Zečevića, snimljenoj u koprodukciji čak četiri zemlje (Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Mađarska). Iako pripadnik mlađe generacije, Zečević iza sebe ima već šest igranih filmova i iskusan je redatelj. Glavne su odlike filma vrlo zanimljiv i originalan scenarij, sugestivna scenografija, isprana fotografija, vješta režija i provokativna priča o događajima u jednoj bosanskoj baraci na neimenovanom mjestu u brdima, u kojoj se nalaze srpski vojnici nakon Daytonskog sporazuma, odnosno završetka rata. Čekajući odlazak i povratak svojim kućama, provode dane u izolaciji blizu tvornice porušene tijekom rata. Svakodnevnu rutinu iznenada prekida otkriće zazidanog podruma u tvornici u kojem pronalaze neobično smirenog civila koji izgleda kao da je upravo njih čekao. Nakon što ga dovedu u baraku, vojnici se postupno počinju prepirati, obračunavati, a događaju se i neke neobjašnjive pojave. Ispostavlja se da oslobođeni civil nije nitko drugi doli sam Đavao, Šejtan koji je izašao iz podzemlja. Nakon završnog obračuna i međusobnog pokolja, posljednji preživjeli protagonist morat će ga vratiti natrag odakle je i došao i ponovno zazidati da spriječi širenje zla... Najprovokativniji aspekt filma je scenarij, preciznije kazano, ideja da je rat uzrokovalo zlo pušteno iz podzemlja, a da bi se postigao mir i stvari dovele u normalu, potrebno je ponovno ga izolirati i zatvoriti. No, posljednja scena filma prilično je proturječna jer ostavlja otvoreni završetak: Đavao je možda samo posrednik ljudske zlobe koja je oduvijek utjelovljena u svakom od nas.
U tom kontekstu, poanta je dvostruka: s jedne strane, film se može shvatiti kao reakcionaran jer oslobađa ratne zločince krivnje (s obzirom da su zaposjednuti Đavoljim snagama) ili pak progresivan (jer je svatko odgovoran za svoja djela, dakle krivica je pojedinačna a ne kolektivna). Osim toga, postoji još jedna zanimljiva stvar za koju sam prilično siguran da je redatelj nije imao na umu snimajući film: radi se o zapanjujućoj i neobičnoj podudarnosti Neprijatelja i kultnog horora Johna Carpentera Stvor. Priča je vrlo slična: izolirana grupa ljudi (Antarktika/napuštena bosanska baraka) susreće se s nečim što na prvi pogled izgleda posve normalno (pas/civil), ali se ispostavlja da u sebi nosi korijen uništenja (vanzemaljski virus/đavolje sile). To zlo pokušavala je spriječiti druga grupa ljudi (Norvežani/bosanski vojnici), ali je svejedno oslobođeno. Konačni ishod je međusobno nepovjerenje među pripadnicima grupe, a kako vrijeme odmiče, svakoga od njih zahvaća virus zla i međusobno se poubijaju. Vanzemaljac/Đavao mora se uništiti kako bi se spasilo čovječanstvo... Od brojnih ratnih filmova koji su posljednjih godina snimljeni u regiji, Neprijatelj je nedvojbeno jedan od provokativnijih.
Ovogodišnja programska sekcija naslovljena Balkan Box (za koju je žiri FEDEORA-e također dodijelio nagradu) bila je slabašna po broju filmova (svega pet), ali ipak je uspjela pružiti neku osnovnu informaciju što je prošle godine snimljeno u regiji, a vrijedi prikazivanja. Ustvari, tri su filma zaslužila više pozornosti. Film Sutra (Morgen) rumunjskog redatelja Mariana Crisana pripovijest je o radniku iz malog pograničnog mjesta na rumunjsko-mađarskoj granici koji neočekivano naiđe na Turčina koji ilegalno bježi prema Njemačkoj. Zalutavši na rumunjskoj granici, radnik ga prima u svoj dom obećavajući da će mu sutra pomoći da prijeđe granicu. Dani prolaze, radnik mu ne pomaže, ali se s vremenom zbliže i sprijatelje, iako međusobno ne razumiju nijednu riječ. Unatoč govorkanjima u selu i slutnjama policije, radnik odlučuje pomoći nesretnom imigrantu... Najveća je odlika filma dobar scenarij i vrlo sugestivna fotografija (nažalost, film je prikazan na Beti, a ne u 35 mm formatu) koja se uglavnom sastoji od totala i polutotala, dugih i statičnih kadrova i sekvenci, uz minimalne dijaloge, u nekim dijelovima podsjećajući (s obzirom na ugođaj) na poetiku Bele Tarra (također novosadskog gosta) ili Tarkovskog.
Hrvatski film prikazan u selekciji The Show Must Go On Nevija Marasovića vjerojatno je prvi hrvatski distopijski film: priča se zbiva desetak godina u budućnosti i prati ambiciozni projekt reality showa koji vodi ništa manje ambiciozan producent. U međuvremenu, dolazi do globalnog svjetskog sukoba i izbijanja rata velikih razmjera, no unatoč katastrofalnom stanju, producent odlučuje da stanare kuće zadrži u studiju, skrivajući od njih istinu što se događa u stvarnom svijetu. Naposljetku, kad bombe razaraju Zagreb, stanari izlaze kao jedini preživjeli u nuklearnoj katastrofi... Snimljen s vrlo malim budžetom i velikim ambicijama, Marasović je uspio stvoriti sugestivno i provokativno djelo, posve različito od svega što smo posljednjih godina vidjeli u hrvatskom igranom filmu. Poigravajući se s konceptima istine i iluzije, odnosno toga što je zapravo stvarnost, na lucidan je način ironizirao brojne probleme društva u kojem živimo.
Najboljim filmom u toj programskoj sekciji proglašen je pak film Majke makedonsko-američkog redatelja Milča Mančevskog. Profesionalno snimljen omnibus od tri priče o majkama (dva igrana i jedan dokumentarni film) zanimljivo je ostvarenje inovativne narativne strukture (trodijelnu koncepciju je, primjerice, već koristio u svom najpoznatijem djelu Prije kiše) koje se suptilno i inteligentno poigrava s konceptima drame i dokumentarizma, odnosno istine i fikcije. Kao što sam već spomenuo, festival je osim ovih selekcija donio pregršt programa i raznovrsnih filmova, od kojih vrijedi istaknuti hommage Beli Tarru i Doroti Kedzierzawskoj (napose je sjajan film Sutra će biti bolje prikazan na otvaranju) te selekciju Up to 10000 Bucks, pružajući publici mogućnost da vidi niskobudžetne filmove talentiranih mladih redatelja u programu koji je reprezentativan uzorak mnoštva najrazličitijih stilskih pristupa i filmskih rodova. Izgledno je da će Cinema City za svoju mini-obljetnicu iduće godine (petoljetku) i dalje nastaviti s istim konceptom, što je pozitivna stvar za publiku koja je očito željna šarolike produkcije, od trash filmova do ozbiljnih dugometražnih ostvarenja eminentnih europskih redatelja. Najvažnija stvar svakog festivala na svijetu je upravo, kao što sam već spomenuo u uvodu, profilirati se i postati prepoznatljivim u mnoštvu brojnih drugih festivala, a na organizatorima je Cinema Cityja da koncepcijski osmisle program koji će (i dalje) biti na tom tragu.
© Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 27. lipnja 2011.
