Mr. Joint ili u originalu Mr. Nice (hrvatski prijevod filma, mora se priznati, nije najsretniji), nije prvi film u kojem se britanski redatelj Bernard Rose, najpoznatiji po vrlo solidnom hororu Candyman (1992) te neuspjeloj adaptaciji Tolstojeva klasika Ana Karenjina (1997) sa Sophie Marceau i Seanom Beanom u glavnim ulogama, okušao u biografskom žanru. Svojevrsna biografija Ludwiga van Beethovena Moja besmrtna ljubavi (1994) s Garyjem Oldmanom u glavnoj ulozi pokušala je rasvijetliti manje poznate strane glazbenikova osobnoga života, ali je taj dramaturški nespretan te narativno nekoncizan film prošao sasvim nezamijećeno. Za razliku od kostimografski i scenografski raskošnoga period piecea na tragu britanske škole, koji je sebe shvaćao iznimno ozbiljno, u Mr. Niceu je autor pokušao igrati na humornu stranu, iako katkada dolazi na sam rub karikiranja (prizori u Afganistanu) te postigao mnogo bolji rezultat u okvirima istih žanrovskih preokupacija. Redatelj se također pokazao kao potpuni autor filma jer je potpisan i kao scenarist, direktor fotografije (što je njegova učestala praksa) te montažer.
Film ima cikličku strukturu. Započinje u svojevrsnom kazalištu u kojem glavni (anti)junak Howard Marks (Rhys Ifans) svojoj publici te obožavateljima odlučuje ispričati vlastitu i vrlo intrigantnu životnu priču da bi film u konačnici završio na istome mjestu, čime je životni ciklus zatvoren. Unutar njega, Marks kao pripovjedač, linearno-kronološki, u skladu s konvencijama biografskoga filma, iznosi pojedine postoje svoga životnoga puta u rasponu od odrastanja u velškoj provinciji, studiranja na Oxfordu, zapošljavanja u školstvu, pa do trenutka kada postaje veliki diler drogom za kojim tragaju britanska, američka i španjolska policija. Na njegovim metodama izbjegavanja pravde te izvlačenjem iz graničnih situacija pozavidio bi mu i Frank Abagnale Jr. (Leonardo Di Caprio) iz Spielbergova filma Uhvati me ako možeš (2002). Štoviše, Marks se neprestano, gotovo nesvjesno, ovisnički poigrava s činjenicom da svakoga trenutka može biti uhvaćen zbog svoga poslovnoga carstva, premda ono što čini za njega, prije svega, predstavlja određenu pustolovinu te svojevrsni otpor prema malograđanskom životu, kojega bi bio primoran voditi kao učitelj, a time i zaposlenik britanske vlade.
Rose je u svojoj poruci sasvim eksplicitan i ni malo je ne pokušava sakriti. Redatelje stav se stoga u potpunosti podudara sa stavom njegova protagonista, a taj je da bi se lake droge trebalo legalizirati pa je Marks svojevrsna inkarnacija dilerskoga Robina Hooda koji se bori protiv državnih institucija te njezin moralnih konstrukata kako bi omogućio ljudima da uživaju, ali pritom i zaradio brdo novca.
Pozitivna strana redatelja Rosea jest što izbjegava bilo kakvo moraliziranje te vrednovanje kako svoga protagonista tako i njegovih postupaka. Naspram takvoga pristupa, autor pak odveć romantizira Marksa, prikazujući ga kao svojevrsnoga vrloga viteza, koji ne samo što je uspješan poslovni čovjek, nego je i nježan, brižan i pažljiv obiteljski čovjek, koji skrbi o svojoj obitelji. stoga u Mr. Niceu gledatelj ne treba očekivati opor i realističan prikaz dilerskoga polusvijeta te trgovine drogom, kakva je recimo nastojao oslikati Steven Soderbergh u Trafficu (2000) ili Joshua Marston u Marija milosti puna (2004), nego svojevrsnu društvenu satiru. Marks tako nastoji biti duhovit i zanimljiv pripovjedač, koji na trenutke zna zabaviti i zaintrigirati gledatelje, koji u konačnici suosjećaju s njim. Međutim, autor ipak nije uspio sasvim iskoristiti ambivalentni potencijal svoga glavnoga protagonista koji počiva na činjenici da se on bavi ilegalnim djelima, koja su možda nekoga i odvela u propast, dok je s druge strane dopadljiv otpadnik koji se ismijava društvenim konvencijama.
Rhys Ifans (Human Nature, Harry Potter i darovi smrti) bio je svakako od velike pomoći Roseu te njegova kreacija puna živosti i šarma svakako doprinosi i živosti samoga filma, koji je u cjelini ipak za nijansu predug i bi bio mnogo dinamičniji da traje kojih petnaestak minuta manje. Jedine problematične Ifansove dionice otpadaju na Marksovu adolescenciju jer je glumac očito prestar za ulogu srednjoškolca pa niti redateljevo prozirno posezanje za crno-bijelom fotografijom te različitim snimateljskim efektima ne uspijevaju sakriti njegove godine. Ifans se također vrlo dobro nadopunjuje sa solidnom Chloë Sevigny (Američki psiho, Dečki nikada ne plaču) te ponešto na trenutke preglumljenim Davidom Thewlisom (Veliki Lebowski, Harry Potter i Red feniksa).
Po pitanju društvene satire, redatelj je također trebao biti za nijansu dosljedniji i beskompromisniji u seciranju konzervativnoga britanskoga društva te njegove staleške stratifikacije naspram velikih društvenih i kulturnih promjena šezdesetih godina prošloga stoljeća, iz kojih je izniknuo njegov protagonist, premda je, po pitanju profita, uspio nesuptilno naznačiti spregu različitih centara moći.
Film se također odlikuje poprilično uspješno evociranom atmosferom vremena te vremenskoga protjecanja te je u cjelini, unatoč navedenim nedostatcima, jedan od boljih Roseovih filmova.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. lipnja 2011.
