U 24 kvadrata

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 64, god. 16, zima 2010

• Unatoč višemjesečnom kašnjenju, izazvanom nedostatkom financijskih izvora te posvemašnjom krizom financiranja kulturnih projekata u Hrvatskoj, u proljeće 2011. izašao je i zimski broj Hrvatskoga filmskoga ljetopisa (64). Uz već standardne rubrike poput Festivala i revija, u kojoj se nastoje zabilježiti te prokomentirati svi važniji festivalski i revijalni programi koji se odvijaju u Hrvatskoj, a kojima je zadnje tromjesječje godine uvijek iznimno bogato (Tjedan suvremenoga češkoga filma, Festival eksperimentalnoga filma, 8. Zagreb Film Festival, 5. One Take Film Festival, 8. Human Rights Film Festival) te izbor kritika filmova s tekućega kinorepertoara u prijeđenom razdoblju, zimski broj Ljetopisa posvećen je prošle godine preminulom hrvatskom filmskom redatelju, glumcu, performeru, multimedijalnom i konceptualnom umjetniku Tomislavu Gotovcu, koji je ostavio veliki trag kako u povijesti hrvatske kinematografije tako i u hrvatskoj kulturi općenito.
  
  Redatelj Slobodan Šijan tako u tekstu naslovljenom Kolaž o Tomu u 24 kvadrata, umjesto tradicionalnoga in memoriama, donosi osobno promišljanje o dugogodišnjem prijateljstvu, podijeljeno u 24 kronološki poredane crtice. Kroz njih se podjednako ocrtava kako osobnost i stvaralaštvo te profesionalno sazrijevanje pisca teksta, a tako i Gotovčeva osobnost, umjetničke preokupacije i stavovi te najbitniji segmenti njegova stvaralaštva. Iz teksta također izbija velika Šijanova simpatija prema prijatelju te duboko poštovanje njegova umjetničkoga rada, ali i niza humanih osobina. Na Šijanov osobno intoniran tekst također se nadovezuje kratak prilog Gorana Trbuljaka Tomislav Gotovac, s 1000 kilometara, koji predstavlja još jednu osobnu posvetu i promišljanje Gotovčeva mjesta u okvirima hrvatske (filmske) kulture.
  
  Još jednu studiju o Rondu Zvonimira Berkovića donosi Sanja Lovrić (Poetizacija narativnog: neki aspekti Ronda Zvonimira Berkovića) u rubrici Iz povijesti hrvatskoga filma. Kako i sam naslov teksta sugerira, autoričin predmet interesa je prije svega poetizacija narativnoga diskurza u navedenom filmu. Lovrić školski pregledno na samome početku skicira pregled kritičke te filmološke recepcije Berkovićeva ostvarenja, kako bi u nastavku krenula na postupke poetizacije narativnoga: asocijativnost montaže, glazbu te njezinu ulogu u strukturi djela, da bi potom sagledala i njezinu narativnu te poetsku funkciju, a u konačnici i pripovjedačku vizuru. Rad zaključuje sumiranjem uloge poetskoga izlaganja u Rondu te ulogom fotografije Tomislava Pintera, kako bi došla do zaključka kako je Berkovićevo ostvarenje iznimno kompleksno djelo. Razmatrani rad svakako predstavlja solidan doprinos proučavanju povijesti hrvatskoga filma.
  
  Rubrika se dalje nastavlja tekstom Petra Sarjanovića – Od teorije prema umjetnosti i natrag: štoperica u ruci Ivana Ladislava Galete, koji predstavlja doprinos proučavanja povijesti i statusa hrvatskoga eksperimentalnoga filma. Rad započinje s pomalo suhoparnim pregledom strukturalizma te poetike strukturalnoga filma u amričkoj kinematografiji šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Navedeni segment predstavlja teorijski i kontekstualni okvir za razmatranje ostvarenja Ivana Ladislava Galete te njihovo pozicioniranje u kontekst strukturalnih filmova, pokušavajući ponuditi drugačije promišljanje autorova stvaralaštva.
  
  Iz povijesti hrvatskoga filma zatvara intermedijalna studija Konjanik od romana Ivana Aralice do filma Branka Ivande Miljenka Buljca. Tekst djeluje podosta nekoncizno jer se jednim segmentom bavi filmskim ostvarenjem i njegovom recepcijom, potom Araličinim opusom s osobitim naglaskom na roman Konjanik, a zatim autor ponovno skače na filmsku adaptaciju i njezinu aktanatsku razinu u kojoj ima odveć prepričavanja radnje, da bi naposljetku zaključio s osvrtom na potrebu prevrednovanja, odnosno nove prosudbe Araličina romanesknoga opusa. Na taj je način iz rada najviše iščezlo ono što je, sudeći prema naslovu, bila glavna tema – usporedba filma i romana, za što je trebalo imati jasnije postavljenu metodologiju, odnosno parametre prema kojima će se usporedba vršiti. Također, znanstvenom diskursu nikako ne dolikuje implicitno moraliziranje pa autor citira kritiku Marijane Jakovljević objavljenu u Glasu Koncila, u kojoj se kao jedan od nedostataka filma očito navodi pretjerano unošenje erotskih prizora. Međutim, oni se nikada ne promišljaju s obzirom na njihovu (ne)funkcionalnost u filmskome djelu.
  
  Irena Pailus donosi iscrpan rad koji analizira Tišinu kao vremensku dimenziju u filmskoj glazbi. Studija je metodološki i teorijski dobro potkovana te poprilično koncizno i razmljivo uspijeva progovoriti o dimenzijama filmskoga prostora te vremena kao glazbene kategorije da bi u nastavku razmotrila različite aspekte filmske tišine, njezina odnosa prema filmskoj glazbi te funkcionalnost i različite aspekte iste. Pritom autorica zanimljivo uočava kako u današnje vrijeme tišina uzima prevagu nauštrb filmske glazbe jer redatelji često nastoje da njihovi filmovi ostave na gledatelja, što je više moguće, realistički dojam. Krešimir Mikić pak, u rubrici Snimateljski prilozi, ponovno donosi standardno dobar prikaz rada francuskoga snimatelja Henrija Alekana, za kojega ističe kako je, za razliku od većine drugih snimatelja, velik poznavatelj likovne kulture.
  
  Rubrika Eseji i rasprave donosi dva teksta: Dvije srodne poetike u dva različita filma: „Taj mračni predmet žudnje“ Luisa Bunuela i „Labirint strasti“ Pedra Almodovara Marijana Krivaka te Život redatelja Sama Peckinpaha kao povijesna fikcija: „If They Move... Kill`Em!“ Slavena Zečevića. Prvi nastoji djelomično kroz psihoanalitičku prizmu usporediti filmove dvaju autora te naznačiti još uvijek njihovu aktualnost, a drugi se bavi Samom Peckinpahom kroz prizmu biografskoga žanra.
  
  Broj zaključuju Dodaci koji, kao što je uobičajeno, donose Kroniku, Filmografiju kinorepertoara, Bibliografiju i sažetke na engleskom jeziku.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. lipnja 2011.

Piše:

Dejan
Durić