Gledajući Super 8, teško se othrvati dojmu kako je Steven Spielberg, ovoga puta potpisan samo kao producent, odlučio snimiti svojevrsni remake svoga tridesetak godina staroga blockbustera E. T. (1982). Razlika je u tome što je radnja ovoga puta prošarana dostatnom dozom dinamične akcije i skupih specijalnih efekata kako bi film ipak bio atraktivan klincima u dvadeset i prvom stoljeću, koji imaju ipak nešto drugačije afinitete i prohtjeve od svojih roditelja, koji su odrastali na mnogo smirenijem i melodramatičnijem E. T.-u početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, točnije, svega tri godine nakon vremena radnje Super 8. Unatoč tome, autori su filmom pokazali dostatnu dozu pažljivosti i osmišljenosti te ne bi pretjerano bilo reći da su navedene elemente spretno uklopili u cjelinu, na način da akcija i efekti ne predstavljaju sami sebi svrhu.
Redateljsku i scenarističku palicu Spielberg je prepustio puno mlađem i svježijem redatelju J. J. Abramsu. Potonji pak svakim svojim novim filmom postaje traženijim holivudskim filmašem, sve više bruseći svoje redateljske vještine. Iako je zanat pekao na televizijskim serijama Felicity, Lost i Alias, vrlo brzo je ušao u traženu ligu holivudskih akcijskih redatelja kada ga je Tom Cruise angažirao za treći nastavak Nemoguće misije (2006). Spomenuti se film u konačnici, uz svu svoju scenarističku konfuziju te nepostojanje suvisle priče, nije uspio izdignuti iz razine eksplozivnih, ali krajnje ispraznih i gotovo konfekcijskih ljetnih filmskih hitova, premda je Abrams uspio pokazati kako ima smisla za orkestriranje akcijskih prizora, naravno, kada ne pretjeruje s inscenacijom istih.
Međutim, posrijedi je redatelj koji je uspio gotovo nemoguće – krajnje istrošenom filmskom serijalu Zvijezdane staze prije dvije godine (2009) udahnuti novi život, vrativši ga na sam začetak priče, čime je pomladio glumačku ekipu te priču učinio atraktivnom ovovremenoj publici. Hollywood u posljednjih tridesetak godina ionako pati od kroničnoga nedostatka svježih ideja, što je dovelo do krajnje zamornoga i neprestanoga rekreiranja i recikliranja starih obrazaca te snimanja beskonačnih nastavaka, čija je smislenost, osim možda u financijskom smislu, sasvim upitna. U navedenom kontekstu, treba priznati, ipak nije mala stvar kada se stari koncepti uspiju oživjeti na dinamičan i atraktivan način. Iako Abrams nije vodio brigu o logičnosti vlastite priče, Zvjezdane staze bile su sasvim solidan SF, prošaran nizom akcijskih sekvenci, s vješto orkestriranim pustolovnim prizorima.
Trebamo biti svjesni kako Hollywood filmove radi zbog zabave (i profita, naravno), a kvalitetno osmišljenu zabavu ipak treba znati napraviti. Super 8 je upravo navedeno – vrlo dobar komad zabave, koji sve karte polaže na evociranje atmosfere jednoga filmskoga vremena u kojem su započeli dominirati filmski spektakli, a koji su se u konačnici pretvorili u vlastitu parodiju, što, primjerice, samo dokazuje Bayjev serijal Transformers (ironično, Spielberg mu je izvršni producent). Uostalom, i sam naslov filma te filmofilski žar redateljevih osnovnoškolskih protagonista vrlo je simptomatičan.
Stoga Super 8 više djeluje kao nostalgičan povratak u filmsku prošlost, poigravanje s američkom popularnom kulturom (u rasponu od one filmske do teorija zavjere vezanih uz američku vojsku i antisovjetske paranoje) te vješto pastiširanje elemenata znanstveno-fantastičnih filmova snimljenih osamdesetih godina prošloga stoljeća, nego puko nastojanje da se rekreiraju određene stare ideje. Sasvim je moguće da retro ubrzo postane vrlo pomodno u Hollywoodu. Abrams, tako, vješto spaja znanstveno-fantastičan obrazac E. T.-a te ga varira elementima posuđenima iz Donnerove Družbe Goonies (1985), koju je također producirao Spielberg. Vrckavost i životnost cjeline redatelj, unatoč brojnim atrakcijama umetnutima u film, prvenstveno duguje svojoj mladoj glumačkoj ekipi koja je dobro odabrana pa je svaku glumac uspio dočarati osobitosti svoga lika. Naspram njih, odrasla glumačka ekipa koju čine, među ostalima, Kyle Chandler, Ron Eldard i Noah Emmerich, uvelike zaostaju te samo dokazuju kako svijet odraslih nekada zna biti uistinu dosadan, pri čemu nije naodmet spomenuti kako je film protkan podosta izraženom antimilitantnom idejom te američka vojska nije prikazana u nimalo dobrom svjetlu.
Članovi dječje družine koja provodi praznike snimajući amaterske filmove središnji su protagonisti filma, a redatelj zapravo priča priču o filmovima na kojima smo svi odrastali jer se kroz različite unutarfilmske signale protagonisti susreću s mnogim filmskim obrascima – s jedne strane i sami snimaju amaterski film, a s druge strane prava filmska priča odvija se u njihovoj stvarnosti, odnosno kroz nebrojene zakučaste situacije u svakodnevnom životu.
Super 8 vješto i simpatično povezuje obrasce B-filma (neprijateljska i divovska čudovišta i tajni eksperimenti), horora, trilera, znanstveno-fanstastičnoga filma, filma katastrofe, s humornim i dramski intoniranim prizorima vezanim uz obiteljske situacije, iako potonji ipak predstavljaju najslabija mjesta filma. Iako je sekvenca s vlakom možda odveć prebombastična za vlastito dobro, Abramsova je dobra strana što je film vješto i dinamično režirao, pažljivo balansirajući između akcijsko-pustolovnih segmenata priče te dramski naglašenih elemenata, vezanih uz odrastanje u provinciji. Također je pokazao i vještinu u postizanju sporadično jezive atmosfere i suspensea, povodeći se za starim trikom kako je najstrašnije ono čudovište koje se najmanje vidi.
U konačnici, posrijedi je film koji se izdiže iz razine konfekcijskih ljetnih naslova za masovnu potrošnju i brzi zaborav te predstavlja onu vrstu komercijalnih filmova u kojima Hollywood, kada hoće, može biti zaista dobar.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. lipnja 2011.
