Uz Savršenu formulu Neila Burgera, Izvorni kod Duncana Jonesa drugi je ovogodišnji film koji potvrđuje kako je Nolanov Početak, kao svojevrsno inspiracijsko vrelo, potaknuo filmski trend u kojem se priča vrti oko ljudi koji vole drugim ljudima kopati po njihovim mozgovima, nesvjesnom, sjećanju, traumama... I dok je Burger pokušao prikazati krajnje narcističkoga subjekta kasnoga kapitalizma koji se novostečenim pogodnostima koristi kako bi primarno zadovoljio vlastite želje i ambicije, Jones vlastitu priču zaogrće velom humanizma te ispod akcijom nabijenoga plašta pokušava progurati humanističku priču. Također nije naodmet istaknuti kako se Jones pokazao mnogo vještijim redateljem, koji zna kako u rukama ima čisto zabavljački materijal te ga kao takvoga i prezentira potencijalnoj publici, premda je svjestan, i to iskorištava, da sama priča nudi mnogo više potencijala od puke zabave za široku publiku. U svojoj srži Izvorni kod ima priču koja djeluje kao da je posuđena iz B filma te se po pitanju pastiširanja također primiče Savršenoj formuli, samo to čini sa svjesnošću o preuzimanju te ugrađivanju posuđenih elementata u vlastiti filmski univerzum.
U uvodnoj sekvenci Colter Stevens (Jake Gyllenhaal) budi se u vlaku koji vozi prema Chicagu. Nasuprot njega sjedi djevojka Christina (Michelle Monaghan) koja ga oslovljava kao Seana, premda se on ne može sjetiti da ju je negdje upoznao. Nakon kratkotrajne konfuzije dolazi do eksplozije, a Colter se budi u svojevrsnoj kapsuli koja je malim ekranom povezana s vojnim sjedištem u kojem komunicira s Colleen Goodwin (Vera Farmiga). U tom trenutku gledatelju postaje jasno kako je (vjerojatno na bojištu poginuli) Stevens uključen u svojevrstan vojni eksperiment koji vodi ambiciozni i beskrupulozni znanstvenik dr. Rutlegde (Jeffrey Wright) koji se igra boga, ne toliko da bi spasio svoje sunarodnjake, koliko da bi zadovoljio vlastitu ambiciju te se proslavio svojim projektom.
Priče o ludim i genijalnim znanstvenicima, njihovim eksperimentima i posljedicama istih po druge osobe na filmskom platnu zaista imaju dugu tradiciju u rasponu od doktora Frankensteina do filmske sage X-Men i Scorseseova Otoka Shutter, a Jones je pokušava zaogrnuti suvremenim high-tech akcijskim ruhom te ponuditi zanimljiv društeni komentar. Film stoga vrlo vješto propitkuje američku zadojenost patriotizmom, nacionalizmom, velikim utjecajem vojnih krugova te trošenjem kapitala na vojnu mašineriju. Ispod toga se pak krije priča o granicama do kojih vojska ide kako bi postigla svoj cilj, mahom se služeći ispraznom te neutemeljenom patriotskom propagandom.
U detalje priče neću dalje ulaziti kako ne bih potencijalnim gledateljima pokvario proces uživljavanja u istu, premda treba istaknuti kako se redatelj i njegov scenarist Ben Ripley nisu previše opterećivali detaljnim objašnjenjima znanstvenoga eksperimenta te nelogičnostima u priči, očito smatrajući kako logičnost ionako nije od primarne važnosti za film koji se poigrava konvencijama znanstveno-fantastičnoga te su glatko prešli preko spomenutih propusta.
Cijeli film počiva na dvama elementima: u igru su, naime, uvučena tri lika – Colter/Sean, Christina te Goodwin, a ista situacija u vlaku, koja traje osam minuta, stalno se ponavlja. Na taj način Jones uspijeva izbjeći pretjerano insceniranje akcijskih prizora, a naglasak stavlja na postizanje komorne atmosfere te suspensea. Prizori s Colterom/Stevensom u kapsuli u potpunosti odišu klaustrofobičnom atmosferom. Snimljeni su pretežno u tamnim, mračnim tonovima, a naglasak je stavljen na kadriranje Gyllenhaalova lica kao i maloga ekrana koji je njegova jedina veza s vanjskim svijetom te koji uokviruje lice poručnice Goodwin. Stoga Jones prilično pazi na vlastiti rad s glumcima jer shvaća da na njegovu triju, smještenom u krajnje ograničen broj lokacija, počiva uvjerljivost filma. Sve informacije potrebne za praćenje priče otkrivaju se postepeno, a time se također gradira napetost. Prije toga one se naslućuju upravo preko facijalnih ekspresija samih protagonista pa je gledatelj primoran aktivno se uključiti u priču te pratiti glumačku igru. Jake Gyllenhaal vrlo dobro je utjelovio Coltera/Seana, koji tijekom filma prolazi kroz cijeli spektar rasploženja i osjećaja u rasponu od izgubljenosti i paranoičnosti do straha i rezignacije, a kada je to potrebno, uspijeva biti i duhovit. Slična je situacija i s Verom Farmigom koja u većem dijelu filma uspijeva biti više od lica s maloga ekrana te vlastitom ekpresivnošću ostvaruje iznimnu interakciju s Gyllenhaalom.
Ponavljanje istih situacija s varijacijama također omogućuje autoru da, unatoč pretežnoj prostornoj ograničenosti na jedan vagon, gradira napetost, tim više što se naracija vodi na dvjema razinama: dok Colter/Sean u kapsuli sve više biva izmučen i doveden do ruba snaga, to se više u vagonu približava otkriću misterije. Jones uspješno povezuje dvije razine, u čemu mu je od velike pomoći svakako bila dinamična i precizna montažerska ruka veterana Paula Hirscha (Carrie, Nemoguća misija) pa cjelina djeluje odmjereno, promišljeno te sasvim koncizno.
Izvorni kod zabavan je i vrlo solidan film, koji svakako odskače od holivudskoga prosjeka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. lipnja 2011.
