Ušavši u svoju petu godinu, Festival židovskog filma pokazao je kako je prvotni recept kombinacije filmova s problematikom Holokausta i zločina iz Drugog svjetskog rata (pod paradigmom da se ne zaboravi niti ikad ponovi) te recentnih naslova izraelske kinematografije pronašao put do domaće publike, i iz svakog novog izdanja vidljivo je kako se ona povećava.
Tematizirajući žene u Holokaustu, njihovu hrabrost i požrtvovnost te otpor koji su pružale nacistima, ovogodišnji Festival ponudio je niz zapaženih naslova – potresna Posljednja postaja (Ostatni etap, 1948) Wande Jakubowski koja gotovo naturalistički oslikava okrutni odnos spram žena u logorima, zatim Podići se iz pepela (Out of the Ashes, 2003) Josepha Sargenta o mađarskoj ginekologinji u Auschwitzu koja svojim znanjem pomaže unesrećenim ženama, sjajni dokumentarac poznatog poljskog autora Mariana Marzynskija Naseljenje (2008) u kojem hrabro ispresijeca temu izgubljenih u Holokaustu s vlastitom obiteljskom pričom (film koji na nevjerojatne načine spaja intimno i povijesno) pa sve do Ispred svog vremena (Ahead of Time, 2009) Boba Richmana dokumentarne pripovijesti o Ruth Gruber i njezinu turbulentnom životu koji kao da prati sve ključne niti 20. stoljeća.
Treba svakako izdvojiti film Deveti dan (Der neunte Tag, 2004) Volkera Schlöndorffa, priču o svećeniku kojeg nacističke vlasti u Luksemburgu pokušavaju iskoristiti za svoje ciljeve, dok je on sam rastrgan između vlastitih etičkih i moralnih stavova te straha od povratka u koncentracijski logor. Kratki mučni kadrovi iživljavanja nacista nad zatvorenicima u logoru, naspram dugih, sporih u okupiranom gradu – svaki od tih prostora na sebi svojstven način evocira užase Drugoga svjetskog rata i teško je reći jesu li strašniji oni neposredni ili oni skriveni iza razvučenih osmjeha, laži i izdaje.
Drhtava, maglovita kamera iz ruke u tom kontekstu jednako je uznemirujuća kao i dugi kadar razgovora svećenika i nacističkog funkcionera u toplom uredu kroz čije se prozore nazire zaleđeni grad. Karakterno lice glavnog junaka, na čijim se borama gotovo mogu iscrtati sve patnje nacističkih žrtava, ponor dvojbi koji se otvara pred njim, puki poriv za preživljavanjem naspram čvrste odluke da ne poklekne pred podmuklim igrama okupatora – mnogo je raskršća na kojima se Schlöndorff vješto poigrava dok kroz ličnost svojeg junaka portretira snagu otpora koji predstavlja jednako i individualnu i kolektivnu crtu. Ključna je misao čitavog filma kako se ljudskost, nada, bratstvo (tu bi riječ zasigurno i Malraux upotrijebio) najjasnije ukazuju onda kada su sjene najtamnije, a crni oblaci pogibije prekrivaju čitav horizont.
Fotografski je intrigantna, s neodoljivim mediteranskim štihom i Svadbena pjesma (Le chant des mariées, 2008) Karin Albou, priča o dvije djevojke u ratu zahvaćenom Tunisu – jedna je Židovka, druga Muslimanka, a obje odrastaju u surovoj okolini u kojoj nailaze na brojne granice iscrtane u političko-religijsko-socijalnom košmaru kroz koji se nije nimalo lako probijati i ne odreći se svojih uvjerenja.
Racija Rose Bosch (jednu od uloga glumi i Jean Reno, koji čak odudara od svojeg ustajalog prosjeka u posljednjih nekoliko godina) osrednji je film o deportaciji Židova iz Pariza i antisemitizmu koji nije bio rezerviran samo za njemačke okupatore nego i nemali broj Francuza, a autorica posebno ustrajava na prikazivanju ništavnosti ljudskih života iz nacističke perspektive, odnosno sposobnosti ljudskog uma da od čovjeka od krvi i mesa učini samo broj na logorskoj odori.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 30. svibnja 2011.
