Četvrti Festival subverzivnog filma u kinu Europa bavio se temama dekolonizacije i novim emancipacijskim borbama, stoga je i filmski dio festivala, koji je prethodio teorijskom, nosio puno više nego u prethodnim izdanjima snažni pečat kinematografija Trećeg svijeta. Ono što je najviše došlo do izražaja radikalni je odmak od okvira zapadnjačke kinematografije, više nego je to uočljivo na ijednoj drugoj domaćoj filmskoj manifestaciji. Osim indijskog filma (retrospektive Shyama Benegala i Ritwika Ghataka te uvida u indijsku kinematografiju nakon neovisnosti), tu su bili i naslovi subsaharskih kinematografija (Senegala, Nigera, Kameruna, Etiopije, Obale Bjelokosti), zatim odabrana ostvarenja iz Nollywooda te ciklus postkolonijalnog etnografskog filma (marginalizirane plemenske zajednice iz Brazila, Australije i Sjedinjenih Država).
To nipošto ne znači da su problemi i teme ponuđenih filmova nespojivi s našom zbiljom, dapače – mnoge od njih odveć su bliske, sugerirajući na metafilmskoj razini povezanost njihova i našeg univerzuma, odnosno jedinstvo istoga. Tako se možemo poigrati uzročno posljedičnim vezama i reći da ne može jedan zapadnjak imati tri vile, jahtu i desetak automobila bez da se netko iz Trećeg svijeta guši u siromaštvu – odnosno ako su svjetski resursi ograničeni, svako megalomansko prisvajanje viška mora ići nauštrb nekoga i negdje, bez obzira na to postoji li izravan čin oduzimanja. U tom kontekstu pogled preko ograde u tuđe dvorište zapravo je i pogled u naše dvorište, odnosno u onaj skriveni meritum poretka, širi spektar globalizacije čije ružno lice ne samo da ne želimo vidjeti, nego niječemo i samo njegovo postojanje (zatvarajući oči, okrećući glavu, u čemu nam obilno pomaže potrošačka kultura i zabavna industrija olakšavajući nam teret savjesti).
Ako, primjerice, pogledamo tematske preokupacije nigerijskih filmaša i djelić zbilje koji nam nude u svojim ostvarenjima (program Nollywood: ljubav i magija), onda vidimo da njihovi problemi, u svojoj srži, i nisu toliko različiti od, primjerice, tranzicijskih problema postsocijalističkih društava, nego su samo smješteni u različite zakutke svijeta u kojima vladaju drugačije političko-socijalne-kulturne silnice.
Ono što na prvi pogled obilježava nigerijske filmove okolnosti su njihova nastanka, brzina snimanja i inferiornost tehnike s kojom barataju (najčešće su snimani video-kamerama) i izrazito maleni proračuni (Nollywood kao druga najveća svjetska kinematografija za sve svoje filmove godišnje potroši oko 60 milijuna dolara, što je prosječni budžet jednog skromnijeg holivudskog blockbustera), no ta činjenica nimalo ne umanjuje njihovu artističku vrijednost, već, naprotiv pridonosi sasvim jednom drugačijem pristupu fotografiji/poetici kamere, baratanju scenografijom/mizanscenom te posljedično i autorskim koncepcijama..
Seljak koji pokušava preživjeti u postkolonijalnom društvu u kojem se ne snalazi i koje ga plaši i čini nesigurnim (Život u okovima /Living in Bondage/, Vic Mordy, 1992), a upravo ta socijalna nesigurnost nezaustavljivo se prelijeva i na ostale segmente njegova života – zvuči poznato, zar ne? Zatim sjajna melodrama Domitilla, priča jedne prostitutke (Domitilla) redatelja Zeba Ejiroa, čija snaga izvire iz minucioznosti s kojom autor ogoljuje, analizira, ali istovremeno suosjeća, ne osuđuje i, što je najvažnije, ne moralizira nad životom jedne nigerijske prostitutke koja danju radi u uredu, a noću se izlaže svakakvim opasnostima na ulicama. Onome... još jedna ljubav (Onome... Another Love) Chica Ejira iz 1997. u središte promišljanja uzima jaz između bogatih i siromašnih, dvije (ne)spojive perspektive koje se sukobljavaju, a dvoje glavnih zaljubljenih protagonista ipak će pokušati izgraditi mostove preko nepreglednog socijalnog ponora. Kraj zlih (End of the Wicked) Teca Bensona koji se vrti oko magije i vještica, Leptir (Butterfly) Andyja Amenechija na trenutke je zabavna melodrama o wanna be ljubavniku, no koja ipak pati od pomalo predvidljive fabule, dok je pravi zalogaj kulturnih referenci i subverzivnog promišljanja film Figurica (The Figurine) Kunlea Afolayana.
Prosječnom domaćem gledatelju naviknutom na holivudsku sterilizaciju i spektakl pogled preko u nigerijsku kinematografiju i upoznavanje s osnovama Nollywooda zasigurno neće proći bez otpora prema drugačijem (meta)filmskom univerzum (iako je taj univerzumu nedvojbeno pod utjecajem, iz njihove perspektive, tehnološki superiorne zapadnjačke kinematografije), no upravo u tome leži najveća vrijednost ovakvog festivalskog izleta u (ne)poznato.
Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2011.
