U ritmu usamljena srca

Pál Adrienn (Pál Adrienn), red. Ágnes Kocsis

  • Pál Adrienn (Pál Adrienn), red. Ágnes Kocsis

    Adrienn Pál iz naslova filma umiruća je pacijentica koju na obradu prima osamljena i korpulentna Piroška (Éva Gábor), medicinska sestra zaposlena u budimpeštanskoj bolnici Sveti Andrej, na odjelu za kritične pacijente. Ispostavlja se kako isto ime i prezime nosi i Piroškina navodno dobra prijateljica iz osnovnoškolskih dana, s kojom je davno izgubila kontakt, pa stara pacijentica, odnosno njezino ime i prezime, postaje agens koji pokreće višestruko isprepletene i složene razine filma, koje povezuju egzistencijalističke granične situacije, osjećaj i stanje tjeskobe, osamljenosti, otuđenosti, ukratko – stanje nesretne svijesti, što je ključno Piroškino stanje.

    Narativina egzekucija u filmu Ágnes Kocsis vrlo je polagana i bolna te predstavlja oporo i sporo seciranje samoće i izoliranosti. Prije gore navedenoga bitnoga trenutka redateljica nas vrlo polaganim koracima uvodi u egzistencijalnu situaciju glavne protagonistice na dvojakoj razini – profesionalnoj i intimnoj. Piroška je profesionalno neprestano okružena smrću te svijesti o prolaznosti i nezaustavljivom trošenju tijela, a svoj posao obavlja gotovo rutinski hladno. Emblematski prizor za poimanje njezinoga otuđenja situacijaje  kada u noćnoj smjeni sjedi za pultom u dežurnoj sobi te na EKG-u prati rad srca svojih pacijenata.

    Intimno, Piroška je zaglavila u vezi s nemaštovitim i napornim zaručnikom, koji joj gotovo diktira kako bi trebala živjeti i što bi trebala jesti, jer mu smetaju njezini prekomjerni kilogrami, koji nisu ništa drugo nego vanjski odraz njezine melankolije. Odnos nje i zaručnika zapravo izgleda kao veza dvoje stranaca koji ne znaju što uistinu rade zajedno. Štoviše, postoji određena podudarnost između profesionalne i privatne razine – na obje je protagonistica svedena na niz gotovo mehaničkih i bezličnih svakodnevnih radnji te odnosa koji se ponavljaju unedogled.
    Pál Adrienn (Pál Adrienn), red. Ágnes Kocsis
    Ponavljanje situacija, svojevrsno kretanje u krug, postaje kohezivnim čimbenikom u životu samoga subjekta, koji bi se bez toga raspao na niz nepovezanih segmenata pa iz navedenoga razloga redateljica snažno ustrajava na njima: briga oko pacijenata, zaglupljujuće dežuranje u sobi punoj ekrana i zamornih zvukova, ulazak u stan te rituali oko hrane uvijek su isti i neprestano se provlače filmom kao provodni motivi. Spor ritam filma, koji je u cjelini ipak za nijansu predug, svakako pridonosi bogatu i oporu ugođaju koji autorica nastoji ostvariti. Tenzije u priči potiče upravo pojava pacijentice Adrienn Pal koja uzrokuje reminiscencije na jednu drugu osobu s tim imenom i prezimenom pa svoju hladnu vivesekciju jedne egzistencije redateljica kontrapunktira izokrenutim detektivskim svođenjem prošlosti glavne junakinje. Potraga za Adrienn iz Piroškina djetinjstva na taj način zadobiva ulogu potrage za neposrednošću egzistencije te čini svojevrstan kontrapunkt sadašnjem nezadovoljstvu i životarenju (anti)junakinje, međutim, redateljica će je vrlo vješto zaogrnuti snažnom dozom ambivalencije.

    Tijekom potrage Piroška će se susresti s nizom živopisnih odraslih ljudi, nekadašnjih susjeda te osnovnoškolskih kolega, a svaki od njih predstavlja vrlo znalački zaokružene karakterne studije, od kojih svaka ostavlja dojam pravoga maloga panoramskoga presjeka posttranzicijske svakodnevice mađarske prijestolnice. Svaki od njih imat će svoju inačicu priče o Piroškinu i Adrienninu prijateljstvu pa gledatelj, zbog poigravanja različitim fokalnim točkama, nikada ne dobiva potpun odgovor je li posrijedi bilo zaista veliko prijateljstvo, kako se Piroški čini, ili je riječ o produktu njezine mašte te uljepšavanju stvarnoga stanja.

    Redateljica se osobito iskazala u baratanju prostornom arhitekturom te je pažljivo komponirala svoje duge i spore kadrove kako bi naglasila veličinu prostora ili njegovu dubinu te podcrtala naglašen izostanak kako ljudi, tako i drugih objekata koji bi ispunili te kadrove, odnosno prostor. Fotografija Ádáma Fillenza iznimno je funkcionalna s vertikalno-horizontalnom oprekom s obzirom na zatvoreni i otvoreni prostor. Zelenkaste nijanse i osvjetljenje u bolničkim prizorima tako naglašavaju sterilnost okruženja te odaju bezličan prostor u kojem čak niti umrijeti ne djeluje tako strašno. Sumorni i sivi tonovi budimpeštanskih ulica, daleko od bilo kakvih turističkih razglednica, sugeriraju pak izrazito depresivnu i praznu svakodnevicu kako protagonistice, tako i njezinih sugrađana.
    Pál Adrienn (Pál Adrienn), red. Ágnes Kocsis
    Velebna praznina s kojom se Piroška susreće na bolničkim hodnicima ili budimpeštanskim ulicama korespondira s njezinom unutrašnjom prazninom pa prostor preuzima bitnu ulogu u njezinom psihološkom i emocionalnom nijansiranju. Ona se otkriva kao tipičan frojdovski melankolični subjekt, čije se Ja osjeća iznimno praznim. Potraga za Adrienn stoga označava nastojanje, odnosno pokušaj da se praznina ispuni izgubljenim objektom koji se idealizira i s kojim se subjekt poistovjećuje, simbolički ga inkorporirajući u vlastito sebstvo. Objekt se shvaća kao netko tko je činio Ja cjelovitim te je kao takav neodvojiv od sebstva, premda se njezina potraga tijekom filma sve više i više čini uzaludnom.

    Naposljetku bi svakako trebalo spomenuti izvrsnu Évu Gábor u ulozi zatvorene i povučene Piroške, jer dobar dio zasluga po uvjerljivost filma svakako ide njezinoj odmjerenoj i upečatljivoj glumačkoj kreaciji.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji