Od svojih početaka do danas, Subversive film festival pozicionirao se na domaćoj karti kulturnih manifestacija kao izrazito angažiran festival koji, osim naravno filmskog programa, organizira i međunarodnu konferenciju koja okuplja europske i svjetske intelektualce zvučnih imena s lijevim predznakom, a čiji dolazak u Zagreb u pravilu otvara teške i aktualne društvene teme koje politički korektni mediji ili izbjegavaju ili steriliziraju do nepodnošljivosti. Srećko Horvat i Dora Baras, kao umjetnički direktori, pokušali su uskladiti filmski i teoretski dio, ispreplesti motive i problematike i, koliko god je moguće, zaokružiti Festival kao tematsku cjelinu. Koliko su u tome uspijevali, teško je mjerljivo, no sigurno je kako je Subversive danas jedan od rijetkih dragulja naše kutlurne scene, manifestacija kojoj je cilj duboko zarovati ispod kaljuže zvane suvremeno zapadno društvo, a prst opomene, upozorenja pa i optužbe posebice ide u smjeru neoliberalističkog koncepta društva i kapitalizma čiju dehumanizirajuću dimenziju bez zadrške razotkriva. Iako je ovo portal namijenjen filmovima, nemoguće je pisati o Subversiveu a da se ne dotaknemo, barem okvirno, ovogodišnje tematske preokupacije teoretskog dijela, a preko toga ćemo doći i do biti ovog teksta, retrospektive indijskog redatelja Shyama Benegala, pa i odgovoriti na pitanje zašto je baš njegovim filmom iz 1981. godine otvoren Festival (što nikako nije slučajan/nasumičan odabir).
Dekolonizacija i nove emancipacijske borbe kao aksiom koji povezuje čitav Festival nekome se može učiniti kao kakav anakronizam i nešto što priziva u sjećanje događaje koji su odavno završili i nemaju veze s današnjim svijetom. Dakako, samo dok se taj netko ne sjeti plamena revolucije koji je početkom ove godine buknuo širom arapskog svijeta i velikih prosvjeda u Europi poput Atene, Londona, Pariza pa i Zagreba, a koji svi zajedno i svaki pojedinačno ispisuju mozaik buđenja svijesti masa i zahtjev za preispitivanjem odnosa snaga i nedodirljivosti struktura moći (bilo političkih bilo korporativnih) koje iz sjene kradu demokraciju malome čovjeku. Tako će za vrijeme trajanja Subversiva Zagrebom prošetati neki od najpoznatijih europskih marksista, vrste koja se padom Berlinskog zida našla pred izumiranjem, no globalna recesija u posljednjih nekoliko godina kao da im je vratila boju u lice pa i oni koji su ih do jučer gledali poprijeko, danas će ih saslušati bez ideoloških predrasuda. Bit će tu i anarhista, šezdesetosmaša, bivših maosita, lacanovaca, nietzscheovaca, antiglobalista, euroskeptika – malo šareno društvo okupljeno s ciljem da prokaže sve opasne eufemizme tih naših velikih demokracija.
Detektiranje obrazaca koji se ponavljaju jedan je od konstantnih zadataka Subversiva koji nam pokušava pokazati kako sve nepravde koje su poput golemog malja udarile u izmučena leđa čovječanstva nisu nikakva novina 21. stoljeća – one su već duže vrijeme ovdje, a tek ih je ekonomska kriza razotkrila u svom njihovom malicioznom sjaju. To je vjerojatno i razlog zašto je za otvorenje Festivala odabran film star tridesetak godina ,Kali-juga: Mračno doba Shyama Benegala, ali čija političko socijalna stvarnost obilježena korpucijom, spregom politike i krupnog kapitala te beskrupuloznih igara iz sjene jezivo podsjeća na onu našu domaću stvarnost i priziva u sjećanje sve one novinske naslove i afere u posljednjih nekoliko godina otkada je brana popustila.
Shyam Benegal uistinu je pravi izbor za otvaranje Subversiva (a sam je tom prilikom i posjetio Zagreb), jer mu je i velik (i najvažniji) dio karijere protkan angažiranom borbom na filmskom platnu, ali i izvan njega (kao zastupnika u indijskom parlamentu), a tematske preokupacije njegovih ostvarenja, jednako popularnih kod publike i kritičara u Indiji, ali i izvan Indije, kreću se od kritike kastinskog sustava (Sukob, 1989), demaskiranja socijalnih nepravdi kroz prizmu ljubavnih odnosa (Sedmi sunčev konj, 1992), međuvjerskih antagonizama (Vrući vjetar, 1973, Vlak za Pakistan, 1998) pa sve do biografskih dokumentaraca o istaknutim političkim ličnostima novije indijske povijesti (Nehru, 1984).
Benegalovim najuspjelijim ostvarenjem smatra se film Sedmi sunčev konj (nastao prema romanu Dharmavira Bharatija) u čijem je središtu mladić koji svojim prijateljima tijekom jednog mirnog poslijepodneva pripovijeda različite priče o ljubavi, sreći, tuzi, iskupljenju, prevari... Zamagljujući granice između fikcije i stvarnosti, pripovjedač svoje slušatelje, a i gledatelje, odvodi na putovanje tamo i natrag u kojemu se likovi isprepliću na najnevjerojatnije načine: oni sporedni iz jedne priče u drugoj su pokretači radnje, skrivena motivacija iz treće postaje uzrok usuda u četvrtoj i tako dalje, sve dok i slušatelji ne postanu dio te priče, jer svemir koji im pripovjedač podastire poput nervnog sustava razgranat je na tisuće žilica i kapilara, i ne ostavlja nikoga netaknutim. Kada glavni junak započinje neku svoju pripovijest, on zamišljeno usmjerava pogled prema otvorenom prozoru i kamera poleti do ulice na kojoj već koračaju njegovi likovi, uhvaćeni u nekom trenutku priče/života i nastavljajući gdje su likovi neke druge pripovijesti stali, ili tek započeli, ili pak negdje u sredini, u nekom slučajnom trenutku za koji gledatelj niti ne sumnja da bi mogao biti početak/kraj nečega, bilo čega.
Priča u priči, mozaik, kolaž, isprepleteno, zapetljano, nerazdvojivo – sve to Benegal svojim majstorskim intervencijama donosi pred ushićenog gledatelja i svakom novom pripovijesti uvlači ga dublje u vješto konstruirani fikcijski/fakcijski univerzum u kojem će svatko za sebe imati dovoljno prostora da potraži odgovore ondje gdje se nitko drugi neće dosjetiti. Ispod svakog kamena, na svakom uglu i pogledom kroz obični prozor na ulicu, za Benegala počinje putovanje i otvara se nepregledna ravnica ljudskih sudbina u kojoj 'nijedan čovjek nije otok' i nikada to ne može biti/postati/ostati. I u ovom filmu Benegal nalazi mjesta i vremena za socijalno osviještenu kritiku, prokazivanje kastinskog sustava ugovaranja braka, koristoljublja roditelja kad je u pitanju odabir mladoženje/mlade, klasnih razlika koje zatvaraju mnoga vrata onima na dnu, a otvaraju i previše njih onima na vrhu povećavajući tako ionako nepremostiv jaz.
Lakonogim ritmom, zaigranom kamerom i nenametljivim, ali minucioznim rukopisom Shyam Benegal u Sedmom sunčevom konju razotkriva se kao impresivan guru sedme umjetnosti i autor s čijom bi se filmografijom svatko trebao pobliže upoznati.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 22. svibnja 2011.
