Između drame i parodije

The Show Must Go On, red. Nevio Marasović

• 
  
  „Du-du-du… nema nam pomoći“, zarazni refren popularne pjesme The Beat Fleeta zvučna je tekstura dugometražnog igranog prvijenca netom diplomiranog zagrebačkog akademca Nevia Marasovića. I stvarno, nema tu (baš puno) pomoći… Ideja apokaliptičkog filma rasplinula se kao mjehur od mnogobrojnih televizijskih sapunica, kontakt programa i… reality-show(ov)a. Ali, The Show Must Go On! Ta poštapalica konzumerističke, televizijske kulture postala je i naslovom Marasovićeva filma. U cijelosti digitalno realiziran, ovaj je uradak stekao zavidnu reputaciju i prije svog lansiranja u multiplekse. Zašto?
  
  Jedan je od mogućih razloga i taj što od nekih 450 kadrova filma njih 300 u sebi sadrži specijalne efekte. Pa, što ćeš više od hiper-turbo-mega nabrijanog postmodernog filma za instant, Cinestar-uporabu? Naravno, tu su i drugi razlozi. Primjerice, i onaj koji kroz film nudi poruku o beskrajno otuđenoj zbiljnosti svijeta u kojem živimo. Taj je svijet – o, svi to dobro znamo! – uzduž i poprijeko premrežen digitalnom komunikacijom, elektroničkim gadgetima, slikom koja prekriva ono nedostajuće u ljudskim životima – smisao! E, baš tom smislu autor filma pokušava vratiti važnost i značenje u sasvim nesklonim mu okolnostima distopijske strukture globaliziranog svijeta. Sve to, samo po sebi, uopće ne bi trebalo biti nešto loše. Dapače!
  
  No, The Show Must Go On slabašno je ostvarenje. Barem po svojim umjetničkim dosezima. Film ni u svojim osnovnim dramaturškim koordinatama ne uspijeva suvislije zaokružiti svoje humanističke ideje u sugestivnu cjelinu. (Bespotrebne narativne inverzije i obilje ponovljenih kadrova dokaz su autorove didaktike koja podcjenjuje inteligenciju gledatelja. Naime, sve važnije sekvence film ponavlja dvaput kako bi ih, valjda, i oni umno zaostali shvatili!) Film je, zapravo, sličniji reality-showu negoli umjetnički oblikovanom artefaktu. Dakle, što?
  
  Pripovijest se filma usredotočuje na likove koji su kreatori i sudionici jedne od mnogobrojnih inačica Big-Brother televizijske zabave. Taj televizijski format, začudo, nije izumro niti u projiciranoj, distopijskoj budućnosti. Filip Dogan (Sven Medvešek) tvorac je reality-showa pod nazivom Housed. Isti se ni po čemu ne razlikuje od sličnih, gotovo istih predložaka. Ipak… kronološki smještena na sedmogodišnjicu ulaska Hrvatske u EU, radnja filma dobiva dodatne katastrofičke konotacije kroz projekciju zamišljenog nuklearnog rata. Žanrovski, dakle, radi se o SF-u. S obzirom na taj deficitaran žanr hrvatske autorske produkcije, ne može se govoriti o nepotrebnosti takvih filmova u ovdašnjem okružju. Baš naprotiv!
  
  Međutim, glavni je problem Marasovićeva The Show Must Go On u njegovu postavu koji »levitira« na granici između drame i parodije. Prikaz futurističkog krajolika digitalne provenijencije balansira na tankoj granici između ozbiljne ideje filma i neozbiljnih, nesuvislih likova, obuzetih svojim medijskim ulogama. Filip i od njega rastavljena supruga Helena (Nataša Dorčić) jezgrom su disfunkcionalne obitelji budućnosti (današnjice?). Oni su zapravo oduvijek konkurenti, a ne partneri. Filip uređuje reality-show, dok Helena vodi komercijalno još uspješniji talk-show. Doista, format kontakt emisije jedini je koji se može nositi s Big Brother poetikom besmislenosti.
  
  Jedino je što, onkraj njihove natjecateljske tenzije još uvijek veže Helenu i Filipa Patrik (Tim Marasović). Njihov će sin biti zalogom jednog drukčijeg svijeta. Zašto drukčijeg? Pa stoga što se – u ne toliko nezamislivom – fantastičkom scenariju događa ultimativni nuklearni rat! Europa postaje poprištem konačnog vojnog obračuna između blokova dobra i zla. A budući da je i Hrvatska sada dijelom tog dobrog bloka (pretpostavljamo), i Zagreb je na meti transkontinentalnih projektila. Zanimljivom se u tom geopolitičkom kontekstu nameće i jedna inverzija. Naime, spremaju se konvoji bijega iz Zagreba u Sarajevo. Bosna, dakle, ni sedam godina nakon Hrvatske još nije u EU-a. Ali je zato i sigurnija!
  
  Ta ironijska inverzija negdašnje ratne situacije s ovih prostora, rekoh, duhovitiji je detalj Marasovićeva filma. Druga metafilmska referencija nije mi uspjela izmamiti dobrohotni osmijeh na lice. U čemu se, naime, sastoji ta metafilmičnost? Filipa i Helenu u filmu tumače Medvešek i Dorčić, negdašnji bračni partneri. Njihov se odnos, zapravo, u The Show Must Go On tretira kao osnovni dramski pokretač cjeline. Jer, film se u podtekstu fantastičke i distopijske kataklizme idejno okreće prema jedinom spasu – obitelji. Raspad obitelji znak je i sveopćeg rasapa civlizacije. Spomenuta je metafilmičnost kod Marasovića još parceliziranija. Filip i Helena imaju u filmu zajednički televizijski nastup u kojem on aludira na raspad njihove obitelji. Ionako fragmentirana struktura osnovne ćelije društva biva medijski još atomiziranijom. Ne postoji više nikakva razdvojenost između privatnog i javnog – sve je medijsko!
  
  Kao ironijska svijest o mediju, to funkcionira. Međutim, zašto bi nas sve to trebalo interesirati? Zašto bismo trebali suosjećati sa Svenom i Natašom, pardon, Filipom i Helenom? Tko su nam oni da iz njihove egzistencije iščitavamo i našu ugroženost totalno dehumaniziranom, digitalno i medijski posredovanom katastrofom? Cui bono? I tu dolazimo do onog bitnog. Većim dijelom film podsjeća tek na dobru zabavu onih koji su ga smišljali i pravili. Low budget-produkcija zasnivala se i na prijateljskom volontiranju suradnika i glumaca. Ponajčešće, ipak, The Show Must Go On izgleda kao parodija. Zapravo, neuspjela parodija koja se na kraju želi prikazati i ozbiljnim filmom. Gotovo pa iznenada iznosi se i poruka da se nakon kataklizme rađa nova vrsta reality-showa preživjelih. I to kao spomen na potrebu očuvanja obitelji! (?)
  
  Je li i to Marasovićeva ironija, odnosno dio filmske parodije? Jesmo li se, naprotiv, doista zabrinuli za te likove, pa onda i za nas? Hoćemo li nakon The Show Must Go On nastaviti gledati Big Brother inačice ili se više posvetiti obitelji? Faktura i likovi Marasovićeva filma ostavljaju nas bez odgovora na ta pitanja. Blago rečeno, zbunjeni smo… A što se tiče moguće kataklizme – kao dopunu TBF-u – navest ću ovdje stih iz napjeva iz kojeg je još krajem šezdesetih klasik YU-kinematografije Aleksandar Petrović preuzeo naslov svog filma: „Biće skoro propast sveta… nek' propadne nije šteta!“
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2011.

Piše:

Marijan
Krivak