Zapadnjak u Sjevernoj Koreji, krajnje zatvorenoj državi, snima društveno angažirani dokumentarac u kojem neskriveno neprijateljski govori o totalitarnoj diktaturi te demokratske narodne republike. Neskriveno, doduše, i to tek u dovršenom dokumentarcu uz pomoć izvanprizornog komentara, iako je njegov stav vidljiv i u slikovnom dijelu, zabilježenom na licu mjesta, ali je u trenutku snimanja prezentiran dovoljno dvosmisleno da ljubazni sjevernokorejski domaćini/pripadnici tajnih službi kao ni tzv. stručnjaci za video, odnosno cenzori, koji su svake noći pregledavali snimljene materijale, ne primijete ništa osobito sumnjivo.
On je danski novinar, književnik i televizijski voditelj Mads Brügger koji je javni poziv sjevernokorejske vlade za kulturnom razmjenom iskoristio da bi, s čvrstim predumišljajem, snimio dokumentarac koji će tu zemlju – u kojoj, veli Brügger, ubijaju hendikepirane osobe, u kojoj je pod vladavinom dragog vođe Kim Jong-ila tijekom devedesetih od gladi pomrlo nekoliko milijuna stanovnika i koju, naposljetku, uspoređuje s nacističkom Njemačkom – raskrinkati kao leglo zla. Iako će pod budnim ideološkim okom domaćina svoju unaprijed zacrtanu misao izraziti više nepokolebljivim ustrajavanjem na vlastitoj verbalnoj interpretaciji onoga što vidimo, negoli samim filmskim dokumentiranjem, konačna će slika sugestivno zaigrati u korist njegove poruke.
Snimana reportažnim hvatanjem neposrednih događaja kamerom iz ruke te stoga u cjelini pomalo razbarušena, Crvena kapela (88 min., Danska, 2009) prati dvotjedni boravak Brüggerove ad hoc skupljene vodviljske kazališne trupe koju su činili on i dvojica danskih komičara rođenih u Sjevernoj Koreji, s ciljem održavanja humoristične predstave danskoga okusa za narod Sjeverne Koreje. Jedan je od Brüggerovih komičara spastičar, dakle, osoba koja, prema ovdje izrečenom, u prvoj domovini ne bi doživjela svojih dvadesetak godina.
Mada Brüggerov koncept u ključu, kako sam kaže, postmodernističke ironije naizgled nije ostvaren onako kako ga je zamislio, rezultat ipak jest razmjerno dojmljiva skica – više od skice vjerojatno nije ni bilo moguće ostvariti – nemilosrdnog totalitarizma s ljudskom maskom. Nježno, ali nepokolebljivo, pasivno agresivno domaćinsko prisiljavanje Danaca da gotovo posve izmijene predstavu s kojom su stigli reprezentativan je uzorak onoga što Brügger želi pokazati o načinu funkcioniranja sjevernokorejskog društva, a u smislu nagovještaja kako lice ne odgovara naličju upečatljivo odzvanjaju snimci Pjongjanga, metropole monumentalnih građevina i širokih avenija u kojoj kao da ne živi nitko. Tek na dan velike godišnje antiameričke parade ulica je puna, i to ponajprije ljudi koji sudjeluju u paradi, tek „u funkciji piksela“, kako pronicljivo veli Brügger, i koji grade sliku idealnog društva kakvim ga, tek kao predodžbu, slika Dragi vođa.
Također, na vidjelo su izašle i neke osobito zanimljive psihološke nijanse uzrokovane sjevernokorejskim modusima ponašanja: osjećajući iza naglašene ljubaznosti skriveni prezir domaćina prema svom tjelesnom stanju, spastični će komičar doživjeti nešto kao mali duševni slom, a izričito antisjevernokorejski nastrojen Brügger priznat će kako se pod utjecajem slike koja je stvarana oko njega i sam u jednom trenutku (a u Sjevernoj se Koreji nije zadržao dulje od dva tjedna!) zapitao nije li zapravo Kim Jong-il u pravu, a svi ostali u krivu. Dakle, prilično je zorno pokazano kako čak i kratka izloženost nekom sustavu ponašanja ili razmišljanja lako utječe na svjetonazor krhkog pojedinca, a što i jest jedna od temeljnih tajni (totalitarističke) manipulacije.
Crvena kapela na festivalu Sundance nagrađena je Velikom nagradom žirija u kategoriji dokumentarnog filma.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 28. travnja 2011.
