Sedmi Libertas Film Festival u Dubrovniku na tri je festivalske lokacije (Kino Sloboda i Visia u samom gradu i kino u hotelu Lacroma Valamar) ponudio ponešto drukčiju koncepciju programa no prijašnjih godina. Smanjen je broj filmskih naslova, a povećan obujam i naglasak edukativne platforme koju su činile radionice scenografije, animacije i filmske fotografije te filmski forum na kojem su se otvorile rasprave o temama poput suradnje u regiji (kroz razgovor s redateljicom Jasmilom Žbanić), filmske promocije (s gostima iz organizacije European Film Promotion), potrebe digitalizacije art kina i ostalih.
Glavni filmski program činilo je sedam naslova prošlogodišnjih europskih kandidata za nominacije Oscara među kojima je bio i danski U boljem svijetu redateljice Susanne Bier, koji je i osvojio zlatni kipić u kategoriji najboljeg stranog filma. Riječ je o slojevitom ostvarenju u čijem je fokusu problem nasilja, odnos žrtve i nasilnika, pitanje opravdanosti osvete, neizbježnosti kolateralnih žrtava i dubokih ožiljaka koji ostaju nakon što zveket noževa, rad šaka i bujice uvreda zamru. Ono što filmu daje snažnu notu univerzalnosti i otvara prostor za brojna tumačenja činjenica je da se autorica bavi dvjema stvarnostima u kojima pak detektira slične obrasce ponašanja sugerirajući da problem nasilja ne ovisi u stupnju civiliziranosti, kulturološke determiniranosti ili socijalne uvjetovanosti unutar kojih se pojedinac ili kolektiv nalaze, nego o unutarnjem porivu, patopsihološkoj iskri koju svatko od nas nosi u sebi.
S jedne strane tu je izbjeglički kamp u Africi u kojem plemenski vođa zvan Veliki terorizira mještane i ubija trudnice, a s druge strane mirna, europski uglađena danska provincija u kojoj školski nasilnik maltretira slabije od sebe. U Africi doktor Anton pokušava spasiti žrtve bezumnog iživljavanja, dok istovremeno njegov sin Elias u Danskoj, zajedno sa školskim kolegom, kreće u osvetu protiv siledžije koji im je do jučer zagorčavao svakodnevicu, smatrajući da će, ako dovoljno jako i muški udare, riješiti situaciju u svoju korist. Međutim, nasilje je poput virusa i katkad je dovoljna samo iskra da se pokrene epidemija, i redateljica nam niti trenutka ne dopušta da to smetnemo s uma.
Razlomljena narativna struktura, fotografska diferencijacija prostora i vremena (žućkasta, prašnjava vizura afričkog kontinenta, i plavkasta, hladna danska svakodnevnica), nepatetičan i studiozan pristup likovima profiliranih na više razina (odnos žrtve i nasilnika, roditelja i djece, sudionika i promatrača) te autoričin minuciozan rukopis koji se vješto hvata ukoštac s brojnim isprepletenim dramama ne gubeći iz vida širi kontekst, čine ovaj film dostojnim Oscara za najbolji strani film i intenzivno emotivnim ostvarenjem kojim se Susanne Bier još jednom potvrđuje dostojnom svoje reputacije skandinavske redateljske zvijezde.
Nadalje, portugalski kandidat za Oscar Umrijeti kao muškarac Joãoa Pedra Rodriguesa, film je queer tematike, estetski i dramaturški dosta blizak Almodóvaru, no začinjen s nešto više tragike i pesimizma nego što je to uobičajeno u radovima velikog Španjolca. Priča prati transseksualku Toniu koja radi kao plesačica u nekom opskurnom drag klubu, u vezi je s autodestruktivnim i neurotičnim mlađim dečkom Rosarijom, ima sina vojnog dezertera koji je se srami i doslovno bježi od nje, a kad saznaje da je bolesna, bježi iz grada te u osami upoznaje zagonetna tranvestita koji će joj preokrenuti dotadašnju percepciju svijeta i sebe. Ono što u prvih petnaestak minuta filma predstavlja intrigantan spoj sjete, melankoličnih nota i grotesknih likova u kombinaciji s tjeskobnom scenografijom i poetičnom glazbenom podlogom, veoma se brzo razvodnjava i gubi koheziju nižući tek više-manje duhovite/tragične situacije te gubeći iz vida potrebu zaokruživanja cjeline i imputacije konačne poruke.
Iz glavnog programa treba još spomenuti i austrijsko-talijansku La Pivellinu Tizze Covi i Rainera Frimmela, koja je ujedno osvojila i nagradu publike na Libertasu (jedinu nagradu koja se dodjeljivala na festivalu), kao ostvarenje koje se bavi ljudima s margine, otuđenim sudbinama upućujući gledatelja u svu bijedu i sjaj njihove stvarnosti. Prikazani su i naši Crnci Zvonimira Jurića i Gorana Devića, a kao posebno zabavno, pristupačno i ljudskošću prožeto ostvarenje naveo bih i švedskog kandidata za Oscar, film Priprosti Simon Andreasa Öhmana.
Što se tiče kratkometražnog programa, uspješnim se pokazao recept organizatora da u dva zasebna bloka suprotstave filmove iz dvije potpuno različite kinematografije – ovoga puta to su bili Švicarska i Kosovo. Osim uvida u različite autorske koncepcije i tematske preokupacije (s kosovske strane uvjetovane teškom socijalnom situacijom i zamršenim političkim odnosima sa Srbijom, dok sa švicarske u fokus dolaze egzistencijalno-psihološki problemi srednje klase), takav pristup neizbježno dovodi i do metafilmskog promišljanja konteksta u kojem su pojedini filmovi nastajali i potrage za zajedničkim ili sličnim u okvirima iste kinematografije.
Tako u Željezariji Burima Halitija glavni junaci, otac i sin, preživljavaju sakupljajući staro željezo, dok u Uznemirujućem elementu Manuela Wiedemanna mladić trči gradskim ulicama u potrazi za adrenalinom i identitetom. U Banci Jetona Budima nezaposleni muškarac planira pljačku banke ne bi li s djevojkom pobjegao u Zürich, a u Reneu Tobiasa Nöllea glavni se junak suočava s razarajućom otuđenošću i nepremostivom samoćom na ulicama nekog švicarskog velegrada. Tri prozora Fatona Bajraktarija nude uvid u okrutnost patrijarhalne sredine dok Zrcalo Laurenta Fauchèrea i Antoine Tinguely propitkuje snagu prolaznosti i strah od starenja. OK Blerte Zeqiri u središte pozornosti uzima dvije prostitutke zarobljene u svodnikovu stanu, a Na liniji Reta Caffija srednjovječnog zaštitara u potrazi za ljubavlju.
Poseban blok kratkometražnih filmova činili su pak domaći naslovi – od 9. ožujka Irene Škorić, Ustaj Miro Petra Oreškovića, Golih sati Igora Bezinovića, preko In Utera Ivana Ramljaka i Marka Škobalja, Špansko kontinent Ivana Sikavice, Tjelesnih tekućina Darka Lonjaka pa sve do dva premijerno prikazana naslova Nina, molim te Barbare Vekarić i Takav ti je život Saše Dodika.
Vrhunac Libertas Film Festivala bio je dolazak mađarskog redatelja Béle Tarra koji je u Dubrovniku primio nagradu Master za izniman doprinos razvoju nezavisnog filma. Svojom smirujućom pojavom, odmjerenim i iskrenim nastupom, Béla Tarr u samo dva dana osvojio je domaću publiku, a razgovor s njim je poput hoda u minskom polju, u smislu da taj veliki redatelj ne priznaje isprazne fraze i hvalospjeve na svoj račun, formalnosti i sofisticirane definicije filmskih kritičara/novinara/filmofila, i njegovi odgovori više su odgovori čovjeka iz puka, prožetog zdravorazumskom mudrošću, nego velikog umjetnika-intelektualca što on zapravo jest.
Njegov dolazak utoliko je značajniji što je najavio kako mu je najnoviji film Torinski konj (za koji je osvojio Srebrnog medvjeda na nedavnom Berlinaleu) ujedno i posljednji redateljski uradak i kako se oprašta od karijere filmskog autora, a pojašnjenje takvog postupka iz njegova kuta i više je nego jednostavno: „Krug je zatvoren i nema se što više reći. To je kao kad gradite kuću od pet katova i završite peti kat i posao je gotov.“
Tarrov redateljski opus obilježava socijalna angažiranost, melankolična i apokaliptična fotografija, pesimizam i odsustvo božanskog, želja da se što više približi istini, da gledatelja postavi u meritum prizora, a to mu uspijeva opsesivno-genijalnom uporabom dugih kadrova (koji traju i do jedanaest minuta) te ustrajavanjem na crno-bijeloj tehnici čiju je sugestivnu moć doveo gotovo do (jezivog) savršenstva. Publika na Libertasu nažalost nije mogla vidjeti Torinskog konja, no imala je priliku pogledati Tarrov debitantski uradak iz 1977. godine – Obiteljsko gnijezdo, u kojem se prepoznaju mnoge značajke njegova kasnijeg opusa i postavljaju temelji onoga što će epski zaživjeti u Sotonskom tangu ili Werckmeisterovim harmonijama.
I na kraju, premda je sedmi Libertas Film Festival smanjio kvantitetu filmskih naslova, zadržao je kvalitetu i ispunio svoju zadaću ponudivši tjedan dana dobre filmske zabave i zanimljivih gostiju, a zamjerke se mogu uputiti tek samim Dubrovčanima koji nisu prepoznali manifestaciju te se nisu masovnije odlučili na odlazak na projekcije i sudjelovanje na Festivalu.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 21. travnja 2011.
