Nakon zanimljiva i podcijenjena izleta u prošlost s Marie Antoinette (2006), Sofia Coppola odlučila se vratiti kaotičnoj i složenoj suvremenosti te svojim korijenima, odnosno tematsko-motivskim preokupacijama iz filma Izgubljeni u prijevodu (2003), kojim je i postala ultimativna mlada redateljska nada. Kaotičan i neonski Tokio, koji je ipak uspjela bolje i suptilnije dočarati od Gaspara Noea u njegovu napornom filmskom zlostavljanju publike s Ulazom u prazninu (2009), ovoga je puta zamijenio bezlični Los Angeles, a sve ono između toga ostalo je gotovo identično pa se nameće pitanje nije li se autorica malo prebrzo počela ponavljati. I dok u Izgubljenima u prijevodu pratimo dvoje ljudi (Bill Murray i Scarlett Johansson) koji jednako osjećaju izgubljenost i zbunjenost s obzirom na vlastite živote, očekivanja i emocije pa tako i u odnosu na kulturne razlike s kojima se susreću u Tokiju, što sve više potiče emocionalne i psihološke tenzije u njima, u Negdje Coppola nastoji pokazati da se u vlastitu kulturnom krugu također bez problema možemo osjećati izgubljenima u prijevodu.
Navedeno, priznat ćete, i nije neko revolucionarno otkriće i istina na koju smo samo čekali da nam je neki filmaš otkrije, nego opće mjesto svakoga propitkivanja iskorijenjenosti i izmještenosti, što su danas vrlo pomodni koncepti o kojima svatko ima nešto za reći. Međutim, to ne znači da odmah treba odbaciti Negdje kao puku redateljsku reciklažu bolje, iako ne tako plodne i duge, autorske prošlosti, jer je posrijedi redateljičin tek četvrti dugometražni film.
Johnny Marco (Stephen Dorff) svojevrsna je inačica Boba Harrisa (Bill Murray) jer u oba su slučaja posrijedi holivudski glumci koji se više ne osjećaju dobro u svojoj koži i koje proganja nepodnošljiv osjećaj egzistencijalne praznine te osamljenosti. Međutim, tamo gdje je Harris igrao na svoj šarm i uglađenost, Marco izgleda poput pandana alkoholiziranoga Mela Gibsona koji u sebi sažima sve stereotipe holivudske glumačke zvijezde u rasponu od razuzdanoga života puna poroka i slasti do odbacivanja bilo kakve životne ozbiljnosti i odgovornosti, što se uostalom i ogleda u činjenici da živi u hotelu. Razmatrani lik u sebi sažima sve karakteristike zapadnjačke narcističke kapitalističke kulture, a Coppola još uvijek ima istančano razvijen osjećaj za britku, ali suptilnu ironiju kojom prati svoga protagonista kroz njegova manje-više besmislena tumaranja urbanom džunglom Los Angelesa.
Kao kontrapunkt takvom načinu i stilu života postavljena je Marcova kći Cloe (Elle Fanning), koja je primorana provesti s njim neko vrijeme. U Coppolinim karakternim studijama ipak je uvijek bila najzanimljivija činjenica što njezini protagonisti, unatoč svojim problemima te frenetičnoj kulturi u kojoj žive, nisu izgubili potrebu i mogućnost da se vežu za druge. Tako lik Cloe nije u potpunosti razvijen, nego se koristi kako bi se Marco dodatno osjenčao, otkrio svoju emocionalnu stranu te došao do svojevrsne katarze. Coppolin je redateljski rukopis jednostavan i pregledan, a naracija spora i linearno-kronološka kako bi se naglasila rutinirana svakodnevica Marcova života u kojem se neprestano ponavljaju iste zamorne situacije. Upravo na spomenutom ponavljaju situacija autorica i ustrajava pa se one u blago izmijenjenom obliku provlače filmom, poput dviju striptizeta koje postaju svojevrsnim lajtmotivima.
Sredine u kojima se odvijaju filmovi Sofije Coppole od presudne su važnosti za samo značenje djela te su neraskidivo povezane s egzistencijalnim, psihičkim te emocionalnim, kako stanjima, tako i preturbacijama likova. Stoga redateljica ima posebice razvijen osjećaj za prostor, napose za velike urbane sredine, megalopolise te pulsiranje života u njima. Urbana čudovišta koja gotovo da melju živote njezinih protagonista tako se redovito nalaze u oštroj suprotnosti s njihovom bjesomučnom potrebom za drugima i potragom za nježnošću. Stoga nije pretjerano za reći kako Los Angeles u Negdje postaje jedan od troje glavnih protagonista filma (uz Johnnyja i Cloe) jer svojim bezličnim mrežama širokih prometnica, gustoga prometa, te same činjenice kako taj grad nema strogi centar, sugerira dezorijentaciju, prazninu, izgubljenost te neprestano kretanje u krug. Uostalom, Los Angeles se kao središte zabavne industrije, s nepreglednim nizom ljudi koji tamo nastoje uspjeti dok za život zarađuju konobareći, nameće i kao ultimativni lokus narcističke kulture. Iz navedenih razloga taj grad stoga ne treba promatrati samo kao kulturni ili egzistencijalni konstrukt, nego i kao psihički prostor koji odražava stanje svijesti likova filma.
Glumačke kreacije danas gotovo zaboravljena Stephena Dorffa (Blade), koji je prije petnaestak godina slovio kao jedna od glumačkih nada, te Elle Fanning (Neobična priča o Benjaminu Buttonu) izvrsne su te uvjerljivost cjeline svakako počiva na njihovoj uspješnoj glumačkoj interakciji. U konačnici, film ostavlja dojam da Coppola nije bila posve sigurna kako bi svoju priču trebala zaokružiti i završiti pa je odabrala otvorenu, ali ponešto ishitrenu i pomalo, u njezinu slučaju, banalnu vansantovsku završnicu, kojoj, čini se, ipak nedostaje suptilnosti i konkretnijega podcrtavanja idejne potke filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. travnja 2011.
