Suvremeni rumunjski film ne prestaje se baviti vlastitim društvenim traumama, kako onima iz komunističke prošlosti, tako i onima iz tranzicijskoga razdoblja. Malo je koja europska kinematografija u posljednje vrijeme doživjela toliko veliki procvat te poharala filmske festivale, ali i istodobno izravno, s velikom primjesom društveno-analitičko-kritičkih intencija, realizma i pesimizma, secirala gotovo sve aspekte problematičnoga rumunjskoga društva. Vrijedan prinos navedenom trendu predstavlja i film Ako mi se fućka, fućkam Florina Serbana, nagrađen Srebrnim medvjedom na filmskome festivalu u Berlinu.
Redateljeva tema, maloljetnička delinkvencija, na prvi pogled nije osobito originalna niti inventivna. Radnja je pritom gotovo u cijelosti smještena u maloljetnički zatvor te prati osamnaestogodišnjeg mladića Silviua (George Pistereanu), koji nakon četiri godine zatvora uskoro izlazi na slobodu. Kako bi dinamizirao priču te stvorio psihološke tenzije, autor se usredotočuje na nekoliko od posljednjih četrnaest dana zatvora svog protagonista, kada se njegova egzistencijalna situacija počinje komplicirati, kako zbog odnosa s drugim mladićima u maloljetničkom zatvoru, tako i zbog ponovne pojave njegove majke, koja njegova mlađeg brata želi odvesti sa sobom u Italiju.
Serban poznatu priču ipak slaže na svjež i dojmljiv način izbjegavajući upad u zamku bezličnih klišeja ili stereotipa. Film tako u potpunosti progovara iz perspektive Silviua, dok su ostali likovi gotovo zanemareni ili tek ponešto skicirani te se svode na entitete pomoću kojih se glavi lik dodatno psihologizira. Većina stalnih mjesta zatvorskih filmova izbjegnuta je jer se velika pažnja posvećuje vizualnoj komponenti koja uvelike upotpunjava, odnosno nadograđuje priču.
Fotografija Mariusa Pandurua svojim zrnastim učinkom te snimanjem iz ruke nastoji ostvariti hiperrealistički dojam. Kamera katkada također gotovo voajeristički blizu slijedi Silviua s leđa dok se on kreće zatvorom, izravno sugerirajući gledatelju njegovu psihičku napetost. Nastojanju da se ostvari iznimno realističan kontekst priče svakako doprinosi i korištenje prirodnoga zvuka. Maloljetnički zatvor u svojoj je vizualnoj ogoljenosti i zapuštenosti naturalistički predočen pa se njegova intencija resocijalizacije mladih i problematičnih ljudi izravno sudara s izrazito brutalnim izgledom samoga mjesta.
Serban shvaća kako svaki dobar realistički pripovjedač nastoji biti neprisutan pa je Ako mi se fućka, fućkam lišen ikakva komentara ili moraliziranja, a eventualni su zaključi prepušteni gledatelju. Autor također vješto izbjegava melodramatičnost, emocionalnost ili podignuti patos te se odlučuje za suspregnutost i izrazitu oporost pa njegova kamera izravno prodire u egzistencijalne situacije u popravnom domu. Bez puno riječi, postupkom jednostavnoga skiciranja, autor uvjerljivo portretira društvenu stratifikaciju na primjeru različitih zatvorenika. Drugim riječima rečeno, gledatelju je prepušteno da temeljem viđenog složi društvenu sliku u cjelinu te na taj način doživi segment rumunjske svakodnevice.
Stoga na društvenoj razini film u intrigantan suodnos postavlja problematiku resocijalizacije, te njezine (ne)funkcionalnosti, i ostalih aspekata društva koji nisu na odgovarajući način posloženi pa film gledatelja zapravo vodi do poprilično pesimistične poante o začaranom krugu nasilja i nezadovoljstva, čiji su uvjeti nastanka prije svega društveno-povijesne naravi. Osim društvenoga zahvata, Ako mi se fućka, fućkam nudi poprilično dobru studiju karaktera te je cjelokupan gore razmatrani društveni kontekst poslužio redatelju kako bi dodatno osjenčao Silviua, lik čija zanimljivost leži upravo u izrazitoj ambivalenciji na kojoj počiva.
Zanimljivo je da gledatelj tijekom filma ne otkriva zbog čega je Silviu završio na četvorogodišnjoj robiji, a njegov život prije zatvora također velikim dijelom ostaje nepoznanica, osim fragmenata koje saznajemo iz njegovih burnih razgovora s majkom. Takva manjkavost u pretpovijesti subjekta također je funkcionalna zbog ranije spomenutoga smještanja priče u njegovu perspektivu pa se njegova priča iznosi isključivo kroz interakciju s drugima. Silviu je osoba s dva lica: s jedne je strane posrijedi izrazito grub, destruktivan i neprilagođen mladić, a kroz pukotine takve slike nazire se prestrašeno i emocionalno biće prepušteno samo sebi. Uvjerljivost filma počiva upravo na vještom ispreplitanju navedenih razina pa se Silviu, unatoč brojnim pogrešnim i neopravdanim postupcima, otkriva kao osoba koja može pobuditi empatiju i razumijevanje. George Pistereanu izvrsno je utjelovio Silviua, osobito spomenuto balansiranje između dviju strana njegova karaktera, te je njegova odmjerena kreacija uspjela suptilno predočiti takve promjene registra.
Završnicu filma Serban gradi na gotovo banalnoj dosjetki: Silviu otima djevojku te traži od upravitelja maloljetničkog zatvora da mu osigura vozača i automobil, ne da bi pobjegao (jer obećava da će se vratiti), nego da bi djevojku izveo na kavu. Ionako shvaća da iz zatvora vjerojatno još dugo neće izaći. Katkada je očito potrebno samo malo razumijevanja kako bi stvari profunkcionirale na odgovarajući način, a film pesimistično poentira kako upravo toga ponekad najviše i nedostaje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. travnja 2011.
