Trileri koji se vole poigravati ili prekopavati po mozgovima i sudbinama svojih protagonista u posljednje su vrijeme postali tražena roba u Hollywoodu, posebice otkad je Christopher Nolan u precijenjenom blockbusteru Početak pokušao spojiti svoje površno čeprkanje po Freudovu Tumačenju snova s vlastitim skupim high-tech mokrim snovima. Pošto je Hollywood maštovit isto onoliko koliko je Nolan velik autor, bilo je za očekivati da će spomenuti naslov za sobom povući cijeli niz filmova koji će se pokušati vući na njegovoj slavi i inventivnosti te svojim producentima osigurati koji cent više na kinoblagajnama. Samo u prvom kvartalu ove godine imali smo prilike vidjeti već dva filma koja stoje na začetku trenda, kojemu se iskreno ne radujemo: nemaštoviti Nemogući susret Georgea Nolfija s Mattom Damonom u glavnoj ulozi te Savršenu formulu Neila Burgera (The Illusionist), u kojoj su ponosno prodefilirali vrlo dobri Bradley Cooper i neočekivano rutinirani Robert de Niro.
Potonji film pokazao se ipak zanimljivijim ostvarenjem jer njegov autor u tandemu sa scenaristom Lesliejem Dixonom (Šalji dalje, Afera Thomasa Crowna) besramno pastišira neke od ili gledanijih ili kultnijih filmova snimljenih u posljednjih dvadesetak godina. Nolanov Početak ovdje je tek povod. Umjesto kopanja po nesvjesnim predjelima psihe protagonista, Burger se kao poticajem za razvoj priče koristi drogom koja konzumentima omogućuje da se služe sa sto posto kapaciteta mozga umjesto dotadašnjih dvadeset. Kako droga još uvijek nije proizvedena u čistom obliku, s vremenom izaziva nuspojave koje su jedna varijanta nolanovskoga limba. Redatelj se također u velikoj mjeri oslanjao na izravna pastiširanja vizualnoga stila Nolanova filma pa neke scene jednostavno ostavljaju dojam pojednostavljenih, jeftinijih inačica grandioznih prizora iz Početka. Posebice mislim na prizore u kojima Eddie Morra (Bradley Cooper) konzumira narkotik, kao i one u kojima počinje gubiti dodire s realnošću te ima vremenske rupe u pamćenju. Navedene scene sasvim prizivaju u pamćenje Nolanova pretapanja različitih razina realnoga i oniričkoga, ali lišene grandioznosti te učinka očuđavanja.
Ako se želi grebati dalje – nakon što se poslije nekoliko sušnih godina s Paklenim šundom (1994) vratio u holivudsku glumačku prvu ligu, John Travolta je snimio jedan sladunjavi film pod naslovom Fenomen (1996), koji potpisuje John Turteltaub. U tom je djelcu utjelovio čovjeka koji se iznenada, nakon udara groma, također počinje koristiti neuobičajeno velikim kapacitetom mozga. Burgerova priča prilično podsjeća na priču Turteltaubova filma, samo što on ne racionalizira situaciju kao potonji redatelj te ne upada u melodramatske vode ubijajući glavnog protagonista tumorom na mozgu. Umjesto melodramatičnosti Fenomena, ovdje je pak naglasak stavljen na ironizaciju društvenog okruženja te poželjnih društvenih stremljenja.
Nikako ne smijemo izostaviti niti kultni te izvrsni znanstveno-fantastični film Čudni dani (1995) Kathryn Bigelow, čija se priča vrti oko droge nazvane playback, a koja korisnicima omogućuje da proživljavaju tuđa sjećanja. Poput Čudnih dana tako i Savršena formula u cijelu situaciju upliće dilere te različite interesne skupine koje se zbog osobitih razloga žele dokopati narkotika. Za razliku od mračne i pesimistične, futurističke Bigelow, Burger igra na kartu šarma te dopadljivosti svoga protagonista, koji kao da je ispao iz Spielbergova Uhvati me ako možeš (2002). Pritom je uvođenje lika u narativni univerzum izvedeno krajnje konvencionalno – Eddie je wanna-be pisac sklon alkoholu koji se neprestano vadi na kreativnu blokadu, a takvih je spisateljskih protagonista žanr trilera uistinu prepun. Treba se prisjetiti samo nešto recentnijeg naslova, izvrsnog Pisca iz sjene (2010) Romana Polanskoga. Međutim, Burger u ironijskom modusu izokreće situaciju pa kada Morra otkrije tajnu formulu uspjeha, više mu niti spisateljski posao neće biti dovoljan.
Ono u čemu je Burger najbolji zapravo je nedostatak bilo kakvoga zamornoga moraliziranja. Njegov je protagonist otkrio put do uspjeha te ga se odlučuje čvrsto držati uz sve pogibelji koje se javljaju na njemu. Morra u završnici ne doživljava nikakvu moralno-etičku preobrazbu ili katarzu niti biva kažnjen za svoje užitke. Štoviše, penje se na društveno-političkoj ljestvici. U navedenom se segmentu otkriva prava meta autorove kritike: kapitalističko trčanje za sve većim uspjehom i profitom te lagodnim životom, emocionalna ispraznost, beskrupulozan uspon na društvenoj ljestvici te zakulisne korporacijske igre, a njegov glavni protagonist sve to ukratko sažima kroz svoje djelovanje. Unatoč navedenome, Eddie Morra i dalje ostaje za gledatelje simpatičan probisvijet.
Nažalost, redatelj se nije dokazao kao dobar i pažljiv pripovjedač. Savršena formula je narativno vrlo nekoncizan te neujednačen film, kojemu nedostaje usredotočenosti. Oko glavnoga protagonista isprepleten je cijeli niz likova te podzapleta od kojih su neki sasvim suvišni i zaista ne vode nikamo te su, povrh svega, krajnje stereotipni. Primjerice, segment s ruskim mafijašem sasvim je suvišan te nepotrebno usporava radnju, a očito je ubačen u film čisto zbog efekta i akcionosti.
Posrijedi je, dakle, zabavan i solidan film koji je, uz spretnijega i pažljivijega redatelja, mogao biti puno bolji.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. ožujka 2011.
