Nakon što su krajnje konzervativnih osamdesetih godina prošlog stoljeća u američkoj kinematografiji vječna mladost i bjesomučna potraga za uspjehom i novcem ustoličene kao temeljni životni principi te navedeno zaogrnuto humorom (komedija je bila najzastupljeniji žanr tog desetljeća!), devedesetih se nešto moralo promijeniti. Promijenio se glazbeni i filmski ukus, a to je bio samo površni pokazatelj dalekosežnih kulturnih promjena. Krajem osamdesetih stasala je i Sundance generacija mladih i nadobudnih nezavisnih filmaša, koji odbacuju lažni humor, principe novca i vječne mladosti te se nastoje uhvatiti ukoštac s razočaranjima i depresijama nove generacije koja je upravo stasala na ruševinama Reganove puritanske ere. Devedesete godine dvadesetoga stoljeća bile su zlatno doba američkoga nezavisnoga filma kada nije bilo važno s koliko malim budžetom baratate jer je dovoljno bilo da redatelj ima dobar scenarij te dostatno šarma i duha pa da pusti vlastite protagoniste da u jednoj prostoriji tijekom devedesetak minuta vode razgovore o najrazličitijim temama.
Dobro srce dansko-islandskoga redatelja Dagura Kárija, snimljeno pretežno u danskoj produkciji, ali na engleskom jeziku i s američkim glumcima te radnjom smještenom u današnji New York, svojim idejno-tematskim preokupacijama te oblikotvornim postupcima priziva u sjećanje netom razmatrano razdoblje američkoga filma te se djelomično doima kao nostalgični podsjetnik na njega.
Radnja Kárijeva ostvarenja poprilično je jednostavna. Jacques (Brian Cox) je stari, čangrizavi, nesretni, istrošeni vlasnik trećerazrednog bara, čije srce zbog poročnoga i krajnje nezdravoga načina života sve više stradava. Kako je The Oyster Bar postao njegov jedini smisao života, smatra da posao treba nastaviti i nakon njegove smrti pa za svoga naučnika i nasljednika angažira mladoga beskućnika Lucasa (Paul Dano), kojega je igrom slučaja upoznao u bolnici. Iz kratko naznačene radnje filma jasno je kako je redatelj naglasak odlučio staviti na portretiranje likova te razvijanje i sjenčanje odnosa među njima tako da u filmu nema bujne i razgranate događajnosti. Njegov je redateljski rukopis također jednostavan i nepretenciozan, a djelo je zaogrnuto podosta tamnim, zagasitim te pesimističnim tonovima. Broj lokacija sveden je na minimum: stari bar, otrcani stan, bolnica, smetlište, boravište beskućnika. Već iz samoga i poprilično reduciranoga izbora lokacija može se zaključiti kako redatelj vodi gledatelje na put kroz potrošene i zaboravljene egzistencije koje su okorjele u svojim životnim uvjetima.
Kao što je u Dimu (1995) Waynea Wanga središte svijeta njegovih protagonista bila mala bruklinska prodavaonica duhanskih proizvoda, tako u Dobrom srcu centar predstavlja bar u nekoj od zabačenih njujorških ulica, koji postaje lokus integracije različitih životnih sudbina koje se isprepliću te međusobno nadopunjavaju. Za razliku od Wanga, koji pak teži prema defabularizaciji te mozaičnosti vlastite narativne strukture, u kojoj prostor postaje kohezivno sredstvo između različitih životnih priča i likova, Kári je mnogo konvencionalniji te zadržava linerano-kronološki princip razvijanja radnje. Stoga je njemu bitno da iznese niz događaja kroz koje će se protagonisti mijenjati, a film stići do svoga, prije svega, emocionalnoga klimaksa. Na marginama takve priče, koja se vrti oko odnosa Jacquesa i Lucasa, autor nastoji tek skicirati panoramu različitih likova koji odušak od životne rutine pokušavaju pronaći upravo u The Oyster Baru. Spomenuti likovi svakako su imali potencijala da se razviju u zanimljive i živopisne karaktere, čak mnogo više od središnjega odnosa u filmu koji, priznat ćete, i nije osobito originalan niti inovativan.
Iako su Jacques, kao jedan, na površini, gotovo čovjekomrzac, te Lucas, kao mladić pun emaptije prema drugima, oštro suprotstavljeni, oni tijekom filma zamjenjuju svoje uloge tako da prvi postepeno otkriva svoju dobru, a drugi mračnu stranu. Međutim, spomenuta promjena odveć je ishitrena, odnosno nedovoljno motivirana te nesuptilna. Isti je problem i s klimaksom filma koji je odveć predvidljiv, neuvjerljiv te melodramatičan, a njime autor zapravo potkopava sve ono što je dotad pokušao izgraditi. Unatoč oslikavanju mračnih strana ljudskih sudbina, redatelj vješto u priču ubrizgava snažnu dozu humora, koji uopće nema namjeru biti suptilnim i korektnim, nego, upravo suprotno, nastoji zaskočiti gledatelje. Takav specifičan tip humora inače je dobro upućenim gledateljima poznat iz nordijskih filmskih ostvarenja.
Najbolje su strane filma tri glumačke izvedbe. Brian Cox (Manhunter) s dosta je šarma dočarao lik koji je prema svim pravilima negativan te se vrlo loše odnosi prema osobama iz svoje okoline, iako ispod čangrizave površine tinjaju osjećaji empatije za druge. Paul Dano (Bit će krvi) uvjerljivo je utjelovio njegovu zbunjenu suprotnost, a interpretacija Islid le Besco, iako ju je dopalo jedno od scenaristički najslabijih mjesta filma, svakako odiše šarmom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. ožujka 2011.