Filmovi poput 127 sati Dannyja Boylea ili prošlogodišnjeg Živ zakopan Rodriga Cortesa uvijek se nalaze na poprilično skliskom terenu jer su posrijedi naslovi čija je fabula reducirana na minimum te su ograničeni na jednu lokaciju u kojoj je njihov subjekt zatočen te naoko čeka sigurnu i, po svemu sudeći, poprilično polaganu smrt. Stoga takvi filmovi počivaju na dvama bitnim čimbenicima: s jedne strane na redateljevoj vještini da svoju komornu i klaustrofobičnu priču ispreplete dostatnom dozom suspensea te neizvjesnosti, ali i da se poigra s gledateljevim očekivanjima te njegovim vlastitim paranojama, a s druge strane djelo treba nositi dovoljno ekspresivna glumačka ličnost jer se cijeli film uostalom svodi na nju i njezinu glumačku igru.
Problem ponekad također predstavlja činjenica da se autori moraju dobro potruditi da gledatelje drže zainteresiranima i u iščekivanju u vremenskom rasponu od devedesetak minuta, što nije niti malo jednostavan zadatak ako im je glavni lik živ zakopan u lijesu u nekakvoj iračkoj zabiti ili zarobljen u uskom kanjonu u američkoj pustinji. S razmatranim problemom susreo se i Boyle u 127 sati. Za razliku od krajnje klaustrofobičnog i komornog Cortesova filma koji započinje in medias res, kada se njegov protagonist (Ryan Reynolds) budi zakopan u lijesu, Boyle nas u svojoj inscenaciji istinite priče ipak prvo nastoji upoznati sa subjektom Aronom Ralstonom (James Franco), koji se tek nakon početnih šesnaest minuta nađe zaglavljen među stijenama.
Međutim, ta uvodna sekvenca nam ništa osobitoga ne govori o Aronu, osim kako je posrijedi simpatičan mladić, zaljubljen u prirodu i planinarenje, ali nam zato otkriva brojne nedostatke Boyleova redateljskoga pristupa. Bez obzira na to snima li komorni triler poput Shallow Gravea (1994), razvikanu urbanu studiju Trainspotting (1996) ili se umiveno bavi indijskim društvom u Milijunašu s ulice (2008), Boyle ne može ostaviti po strani svoj krajnje pretenciozan, videospotovski stil. Ne osobito originalno korištenje split screena, kojim u početku želi naglasiti dinamizam suvremene civilizacije i njezin raskorak s prirodnim životom, a kasnije ocrtati stanje svijesti svoga protagonista, svakako se nije pokazalo od posebne pomoći, nego pukom konvencijom.
Stoga Boyleova brza izmjena kadrova koja je stilski vrlo karakteristična za filmaše koji su svoj rad započeli sredinom devedesetih godina i izazvali oduševljenje europske alternativne mladeži i svih onih koji su se tako osjećali, te silne montažne akrobacije, u kombinaciji s impresivnim američkim pustinjskim pejzažom i njegovim prirodnim ljepotama, čine da 127 sati sporadično djeluje poput reportaže za National Geographic, ali prilagođene potrebama te svjetonazoru you tube generacije. Nije niti malo slučajno što Ralston svugdje sa sobom nosi digitalnu kameru te, naposljetku, i snima svoju polaganu smrt kao svojevrsnu oporuku svojoj obitelji te ljudima koji su mu bili važni u životu.
Takav postupak filma u filmu pak predstavlja redateljevo nastojanje da nadoknadi nedostatak realne priče, što se ponajbolje primjećuje u posljednjih tridesetak minuta kada su sve fabularne niti iskorištene, a potrebno je ipak još malo čekati do mučnoga vrhunca. Tada Boyle odlučuje promijeniti fah i upada u zamku koju je Cortes poprilično vješto izbjegao, možda iz razloga što se njegov film nije toliko bavio osobnim problemima zarobljenoga subjekta, koliko njegovim odnosom naspram birokratiziranoga i nehumanoga društva u kojem živi. Aron pak ima dovoljno vremena da (po)razmisli o svome životu te odnosu prema drugima i bliskim mu ljudima pa čini svojevrsnu inventuru vlastita života. Ona pak korespondira s njegovom sve većom psihičkom napetošću i rastrzanošću, koje redatelj nastoji evocirati ranije razmatranim dinamičnim redateljskim rješenjima, premda je naposljetku riječ o poprilično konvencionalnoj rekapitulaciji promašenih egzistencijalnih odluka, u kojoj konačno žrtvovanje djeluje kako svojevrsna katarza, odnosno iskupljenje. Međutim, Ralstonovi prijašnji problemi sasvim su minorni naspram problema kakve inače ljudi znaju imati u životu pa Boylevo nastojanje da ostvari metafizičku parabolu nikada ne uspijeva uistinu zaintrigirati gledatelja. Drugim riječima rečeno, 127 minuta može djelovati kao metafizičko iskustvo samo okorjelim obožavateljima Oprah Showa, a ostalim gledateljima posrijedi je solidan i zanimljiv te lako gledljiv film.
Nažalost, za razliku od Cortesa u Živ zakopan, Boyle ne uspijeva u tolikoj mjeri postići niti klaustrofobičnu niti komornu atmosferu, možda i ponajviše stoga što je njegov redateljski rukopis zapravo neprimjeren samim okvirima te potrebama priče. Situaciju svakako spašava izvrsni James Franco (Milk, Spiderman) na čijoj glumačkoj ekspresivnosti film i počiva, a koji je uvjerljivo prikazao očaj i beznađe koje sve više obuzimaju njegov lik te ga u konačnici tjeraju na radikalne odluke i poteze. Njegova glumačka igra tako mnogo više doprinosi uvjerljivoj psihologizaciji lika nego svi barokni Boyleovi redateljski potezi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. ožujka 2011.
