Politički i poviestno važan film

Dokumentarni film: Slom Jugoslavije ili Rat na Balkanu

  • Slom Jugoslavije ili Rat na Balkanu „Ovo je film kojeg treba da vidi svako i u kojemu ćete naći sebe ili svoje poznate!“ Tako stoji na reklamnom plakatu kojima se u Zagrebu 1941. poziva na projekcije jednoga – dosad mnogima malo poznatog – njemačkog slikopisa. Doista, film Slom Jugoslavije iliti Rat na Balkanu trebao bi vidjeti (i) svatko u suvremenoj, demokratskoj Hrvatskoj. U njemu ćemo se zaista prepoznati. (?) Možda ne baš i doslovno mi sami, ali će nam svakako biti nešto vrlo poznato u političkom ozračju i diskursu što ga propagira rečeni film.

    Ciklus Nikad viđeni filmovi iz tajnih arhiva priredio nam je Daniel Rafaelić, istraživač nacionalne filmske, koji je u svom djelovanju već došao do mnogih zanimljivih postignuća. Pronalaženje dvaju izgubljenih filmova Oktavijana Miletića, Kroatische Bauernleben (1942) i Agram die Haupstadt Kroatiens (1943) tek je posljednje u nizu. U svakome slučaju, srednjemetražni dokumentarac nacističke propagandne mašinerije Slom Jugoslavije opravdao je prikazivanje dobro posjećenom projekcijom u Hypo centru.

    Duga je povijest nikad viđenih filmova. Vrlo je često vezana uz ideološku cenzuru pojedinih ostvarenja. Takve su filmove obično vidjeli tek članovi ideoloških cenzorskih komisija koji su odlučili da je bolje da ih se ne predoči javnosti. Socijalističke zemlje (pa i Jugoslavija) u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata prepune su takvih, bunkeriranih filmova. Neki su od njih ugledali svjetlo dana početkom 1990-ih promjenom režima i države, a od nekih se do dandanas zaziralo jer djeluju puno subverzivnije. Djeluju podsvjesno. Naravno, tako smo imali povijest filmova o kojima se pričalo, a da ih se nije vidjelo. Onkraj temeljne cenzorske namjere, ta su ostvarenja stjecala kultni status. I to bez obzira na njihovu kvalitetu. (Za razliku od nikad viđenih filmova imamo i povijest nikad snimljenih filmova. O njoj govori Jean-Luc Godard u svojim Histoires du Cinema!)

    Zbog čega smatram da je važno danas vidjeti Slom Jugoslavije? Ima li on još neke vrijednosti osim kao bilješka iz Dokumenata vremena (filmskog materijala iz poslijeratne Jugoslavije koji je iskoristio neke kadrove iz njemačkog izvornika)? Što nam govori ovaj vrhunski primjerak propagandne kinematografije? Najprije, daje nam lekciju iz povijesti. Nadalje, uči nas da je umjetnički uradak univerzalne vrijednosti moguće postaviti u svaki kontekst, a da pritom ne izgubi na svojoj uvjerljivosti. Slom Jugoslavije doista nije tek izolirani egzemplar jedne ideologije. Radi se o dobro promišljenom projektu koji nas danas i ovdje podučava i o ljudskoj naravi. Zbog čega?

    Pa jednostavno zbog toga što se pokazuje da iz povijesti ništa nismo naučili! Iskazi i motivi iz njemačkog propagandnog dokumentarca i danas nam zvuče poznato. Onkraj puke retorike o našem antifašističkom opredjeljenju i stavu. Kada narator u Slomu Jugoslavije govori o terorističkom pripremanju akcija protiv „njemačkih osloboditelja“, to nam otvara cijeli suvremeni globalni neoliberalni, demokratski diskurs današnjice. Lokalnije, kad isti narator govori o tome kako su hrvatski i slovenski mladići od Nijemaca oslobođeni služenja u jugoslavenskoj vojsci, onda se radi o jeziku toliko bliskom hrvatskom žargonu u posljednjih dvadesetak godina da je to zapanjujuće!

    Doista – kako će reći Rafaelić u predfilmskom uvodu – radi se (i) o podsvjesnom. Najbolji propagandni filmovi računaju na našu podsvijest. Tumačeći u tom kontekstu utjecaj klasičnog umjetničkog ostvarenja Leni Riefenstahl Trijumf volje (Triumph des Willens, 1934), pokazuje se da takvi, ideološkim nabojem impregnirani filmovi boje cijelu povijest kina. U tu nam je svrhu priređivač ciklusa ponudio niz povijesnih primjera iz svijeta igranog filma koji potvrđuju rečenu tezu. Građanin Kane, Ben Hur, Ratovi zvijezda, Gladijator – svi na vrlo sličan način – razotkrivaju imperij zla u svoj njegovoj raskoši. Indikativno je i da Goebbels dvije godine nakon Kanea ponavlja sličan govor protagonistu iz filma. Dakle, sam je fenomen reverzibilan! Monumentalnost je postava Alberta Speera i Leni Riefenstahl vječna.

    Što još reći o Slomu Jugoslavije? Osim bazične naivnosti poruke, zadivljuje njegova dinamika i adrenalin. Danas nam je film koristan upravo zbog njegova propagandnog diskursa i retorike. Podsjeća nas i na to da je konstituiranje NDH doista bilo legitiman i na volji iskazan čin. Ako i nije (uopće) istinito, onda se to čini (barem fikcijski!) neupitnim iz njemačkog propagandnog dokumentarca! Osvajanje Jugoslavije prikazano je kao vrhunska akcija u kojoj good guys pobjeđuju „teroriste“ i „ratne huškače“ (Srbi su baš takvima nazvani u filmu).

    No, kako ne bismo ipak ostali samo na filmskome žanru, treba reći i još nešto. Slom Jugoslavije tek je inicijalni film koji pobuđuje i NDH-filmsku produkciju. Hrvatski slikopis i Straža na Drini izravno su nadahnuti filmom »u kojem vidimo sebe i svoje poznate«. (Ne mogu odoljeti napasti: i mnogi hrvatski školski udžbenici iz 1990-ih nose to nadahnuće.)  Uz rađanje državotvornosti, kao vjekovne težnje hrvatskog nacionalnog bitka, nakon Sloma Jugoslavije svjedočimo i rađanju hrvatske nezavisne kino-produkcije. Zar nismo ustvrdili da povijest hrvatskog kina počinje znatno prije od Slavice i Živjeće ovaj narod?

    Slom Jugoslavije
    svakako je važan filmski primjerak. I ne samo kao dio njemačke nacističke prošlosti i kinematografije. I ne samo filmski nego i socio-psihološki, politički i poviestno. Dragi hrvatski sunarodniče, de me/de te fabula narratur.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. veljače 2011.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji