Kad je Angela Merkel nedavno govorila o propasti projekta multikulturalizma, njezine su ksenofobne izjave odjeknule uzduž i poprijeko svijeta poput krika u noći. Hollywood kao da je odlučio uzeti stvari u svoje ruke i podsjetiti je kako je njezina zemlja sve te imigrante prije nekoliko desetljeća zvala da bi obavljali slabije plaćene poslove, koje njezini sugrađani nisu željeli raditi, a da zauzvrat nije učinila ništa da došljake uključi u novo društvo. Nije stoga niti čudno što redatelj Jaume Collet-Serra (Kuća od voska, Siroče) nudi gledateljima dvije vizure Berlina – prva je turistička razglednica sa znamenitim građevinama, kulturnim događanjima te luksuznim hotelima, a druga je ona nevidljivih, sporednih ulica u kojima obitavaju pretežno turski imigranti. Međutim, u koji god kutak Berlina zašla kamera Flavija Martineta Labiana, grad je uvijek fotografski umiven, retuširan te vrlo pomno koloristički predočen kako bi gledatelji mogli nesmetano uživati u lijepim nijansama.
Naravno, od Ukradenoga identiteta ne trebate očekivati nikakav relevantan društveni komentar jer je posrijedi čistokrvni žanrovski triler koji gledateljima nudi gotovo dva sata puke zabave, premda cijeloj priči strašno nedostaje konciznosti jer su redatelj, producent Joel Silver (Smrtonosno oružje) te scenaristi Oliver Butcher i Stephen Cornwell odlučili posegnuti za svim mogućim rekvizitima iz špijunskih filmskih zabavnih parkova. Osim bivših agenata Stasija, kojima očajnički nedostaje hladnoratovsko razdoblje te se ne mogu pomiriti sa zasluženom mirovinom, američkih tajnih službi koje desetljećima obavljaju prljave poslove za bogate klijente te staromodne i već viđene priče o uglednoj osobi kojoj na putovanju u inozemstvu ukradu identitet, u film o zavjeri trebali su biti uneseni novi elementi koji ispunjavaju horizont očekivanja današnjih gledatelja.
Collet-Serra to čini na dva načina. U prvom slučaju priču nastoji osuvremeniti pozivajući se na teorije o budućoj kataklizmi na zemlji, čije se stanovništvo rapidnom brzinom povećava dok proizvodnja hrane i ostalih potrebnih resursa ne prati spomenute demografske trendove. Na razmatranu je potku nakalemljen politički vrlo proziran segment o suradnji arapskih vlastodržaca i europskih znanstvenika na pokušaju da se nađe rješenje za navedeni problem, tako da svijetu besplatno ponude genetski modificirani kukuruz koji uspijeva na svim geografskim dužinama i širinama te je otporan na mnoge okolišne nedaće. Predvidljivo, multinacionalnim kompanijama i pohlepnim kapitalistima takva situacija ne odgovara jer dovodi u pitanje njihov prehrambeni monopol, a time i profit.
U tom segmentu film također nije gledateljima ponudio ništa osobito novoga, nego je na stare motive nakalemio nove, ali bez ikakvoga čvrstoga autorskoga komentara ili stava. Slično je i s unošenjem imigrantskoga segmenta. Glavnome liku Martinu Harrisu, kojega tumači podosta rutinski i na trenutke preglumljeni Liam Neeson, pomaže Gina (Diane Kruger), bosanska djevojka kojoj su u prošlom ratu poubijali obitelj pa ona sada u turskom getu u Berlinu pokušava namaknuti novac družeći se mahom s ostalim obespravljenim useljenicima.
Na tom mjestu redateljeva blijeda parabola postaje sasvim semantički porozna jer su Harris i Gina postavljeni u suodnos pa njegov izgubljeni/ukradeni identitet korespondira s njezinim statusom u njemačkom društvu jer baš poput njega niti ona nema dokumente te ne može biti društveno i kulturno legitimirana. Kao i svim junacima koji se odluče prikloniti dobroj strani, redatelj će im u konačnici pružiti priliku za pošten život i tako podleći očekivanjima svoje ciljane masovne publike. Elemente paranoje, atmosferičnosti i izgubljenosti koje su znali postići stariji redatelji u ovakvim pričama Collet-Serra nimalo ne uspijeva ostvariti jer nema vremena da smireno naznači psihički status osobe koja ne zna tko je i tko iz njezine okoline govori istinu.
Umjesto evociranja atmosfere, autor se opredjeljuje za izrazitu akcionost cjeline, čime dolazimo do drugoga načina osuvremenjivanja stare priče. Ukradeni identitet prošaran je mnogim automobilskim potjerama i tučnjavama u kojima Liam Neeson kao da se pokušava uhvatiti ukoštac s osobnom krizom srednjih godina jer nema drugoga objašnjenja za njegovo nastojanje da u posljednje vrijeme postane relevantan akcijski junak (96 sati, A-Team), kada klinci ionako imaju puno mlađe i nabrijanije uzore.
Na njegovu žalost, Collet-Serra nije kalibar redatelja kakav bi mu trebao i koji zna kako orkestrirati uzbudljive i zanimljive akcijske prizore. Pretjerana eksplozija u završnici, koja uspijeva razrušiti pola hotela, to svakako nije. Ukradeni identitet ponajbolje dokazuje činjenicu kako Hollywood više ne kreira, nego bezlično rekreira.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2011.
