Vrijeme radnje Hooperova period piecea jednim se dijelom vremenski podudara s vremenom kada Freud zbog nacističkoga terora napušta Beč te se, u lipnju 1938. godine, već teško bolestan (poodmakli stadij karcinoma), nastanjuje u Londonu. Navedena paralela vrlo je znakovita jer u Kraljevu govoru postoji velika podudarnost između metoda kojima psihoanaliza liječi pacijente te nekonvencionalnoga pristupa liječenju poteškoća u govoru kojim se služi Lionel Logue (Geoffrey Rush), samouki logoped, koji pomaže kralju Georgeu VI (Colin Firth) da prebrodi svoje govorne mane, točnije strahovito, gotovo paralizirajuće mucanje.
I Freud i Logue zapravo liječe govorom, a takav način pristupa pacijentu film podcrtava na zanimljiv način. Kao što su prije Freudova revolucionarnog baršunastoga kauča postojale srednjovjekovne metode poput hladnih kupki i novovjeki električni šokovi, koje su nastojale čeličiti slabu tjelesnu konstituciju te krhke živce smatrajući kako je problem u mehanizmu tijela, tako i doktori prije Loguea koriste antičke i besmislene metode poput trpanja velikoga broja pikula u usnu šupljinu prilikom pokušaja izgovaranja riječi. Logue se također, poput mnogih psihoanalitičara, mora boriti s predrasudama društva svoga vremena, koje je dodatno pojačano kako klasnim tako i nacionalnim predrasudama. Tako u prizoru neposredno prije krunidbe nadbiskup govori kralju kako mu je pronašao stručnjaka s diplomom i k tome još pravoga Britanca (Logue je, naime, Australac).
Kralj misli kako je njegov problem u mehanici tijela, međutim pronicljivi Logue zaključuje kako George VI nije rođen s govornom manom jer se ona tek javila tijekom njegove pete-šeste godine života pa posrijedi očito mora biti reakcija na određene traume iz prošlosti te potiče pacijenta da govori o sebi i vlastitoj prošlosti, što zbog klasnih razlika kralju nije nimalo lako. Kako vrijeme prolazi, pokazuje se kako Georgeu VI njegovo nesvjesno djeluje iza leđa te se mora suočiti s vlastitim traumama.
Razmatrani segment filma Toma Hoopera poprilično je zanimljiv i poticajan, ali nedovoljno iskorišten. Kompleksnije seciranje nesvjesnoga te unutrašnjih psihičkih sukoba filmskoga subjekta i značajne povijesne ličnosti svakako ne bi bilo toliko zanimljivo nešto široj publici pa je redatelj odlučio igrati na kartu šarma, duhovitosti te romantičnosti, usredotočivši svoj film na humani prijateljski odnos dvaju osoba sasvim različitih backgroundova, koji nadilazi bilo kakve klasne i nacionalne odrednice. Pritom je svoju priču također prožeo dozom suptilne ironije.
Prije nekoliko tjedana u britanskom je Guardianu objavljen članak Why The King's Speech is a gross falsification Christophera Hitchensa, u kojem autor iznosi niz povijesnih činjenica te način njihova filmskoga transpozicioniranja u Kraljevu govoru kako bi zaključio da film predstavlja razvikano iskrivljavanje povijesti. Od filmova koji se bave nekim povijesnim razdobljem te životima povijesnih ličnosti u većini slučajeva ne možemo očekivati faktografsku točnost jer autori i njihovi scenaristi obično biraju one segmente biografija slavnih protagonista koje podilaze horizontu očekivanja ciljane publike, a nauštrb toga nastojanja povijesni, društveni, kulturni, politički i gospodarski odnosi često se simplificiraju. Iznimka svakako nije niti Hooper pa i bez obzira na (ne)poznavanje povijesnih činjenica na koje se Hitchens u svom članku poziva, gledatelj lako može uočiti kako su redateljevi likovi poprilično ispolirani, da ne kažem krajnje scenaristički retuširani te predstavljeni kao iznimni i važni pojedinci, koji doduše imaju svoje nedostatke i loše trenutke, ali u svakom slučaju i pogledu mogu biti ćudoredni uzori gledateljima. George VI tako je prikazan kao krajnje psihički opterećen, ali iznimno snažan i požrtvovan čovjek kojemu su njegova obitelj i domovina na prvome mjestu, a Logue je, osim što kroz pomaganje kralju dobiva priliku da kompenzira vlastite neostvarene životne ambicije, u konačnici prikazan kao požrtvovan patriot koji biva nagrađen za svoj trud. Kraljica Elizabeta (Helena Bonham Carter) prikazana je poprilično dopadljivo i bez i jedne mane, a staleške se razlike u filmu naznačuju, ali i poprilično romantizirano razrješavaju.
Tom Hooper je redatelj poprilično tradicionalnoga i jednostavnoga redateljskoga rukopisa i izričaja. Kao i većina kostimiranih filmova proizašlih iz britanske škole, tako se i Kraljev govor odlikuje raskošnom scenografijom i kostimografijom koje u tančine nastoje evocirati duh vremena, a potpomognute su i vizualno dopadljivom fotografijom. Međutim, u ovome je slučaju redatelj odveć konvencionalan, ne osobito zanimljiv u svojoj narativnoj linearnosti te vizualnoj ispoliranosti, što možda i ne bi predstavljalo toliko velik problem da je imao malo više smjelosti u seciranju vremena radnje te samih aktera priče.
Jednoobraznost likova vješto se maskira vrlo dobrim glumačkim izvedbama. Colin Firth suzdržano, s nizom humornih elemenata, tumači Georgea VI te uspijeva liku udahnuti život tamo gdje su to scenaristi propustili. Geoffrey Rush izvrstan je i razigran kao nekonvencionalni Louge, a Helena Bonham Carter s puno je šarma i duha prionula dočaravanju svoje uloge. U cijeloj glumačkoj postavi jedino, u negativnom smislu, iskače Timothy Spall, koji odveć karikirano i preglumljeno šeće filmom u ulozi Winstona Churchilla.
Kraljev govor solidan je film za dosadna nedjeljna poslijepodneva kada se na kinorepertoaru ne nudi ništa zanimljivije i smjelije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. veljače 2011.
