U potrazi za korijenima

Mila traži Senidu, red. Robert Tomić Zuber

  • Mila traži Senidu, red. Robert Tomić Zuber

    Dokumentarac novinara Roberta Tomića Zubera zasnovan je na istinitoj priči Mile Janković koja je gotovo cijeli život provela u Beogradu kao usvojeno dijete poprilično imućne obitelji Janković da bi oko 2008. godine otkrila kako je njezino pravo ime Senida Bećirević te da je kao dvomjesečna beba iz ratnoga vihora u Bosni i Hercegovini, različitim kanalima, prenesena u Srbiju nakon što ju je vojnik srpske vojske pronašao na ruševinama njezine rodne kuće.

    Sam je film pak usredotočen na Milino/Senidino nastojanje da, nakon otkrivanja pravoga identiteta, rekonstruira vlastitu životnu priču pa njezina potraga ima svojevrsnu težinu potrage za vlastitim korijenima te zadobivanjem odgovora na pitanje tko sam uistinu i od kuda sam potekao/potekla, što se potom upotpunjuje portretiranjem širega društvenoga konteksta. Posrijedi je film koji svakako ima potencijala da postigne uspjeh na raznim filmskim festivalima o ljudskim pravima jer je posrijedi vrsta (dokumentarnoga) filma na kakvu se kritičari te angažirana publika često lako pale. Tim više što Mila traži Senidu preko jedne sasvim osobne priče pokušava progovoriti o široj društvenoj problematici velikoga broja nestalih osoba u vrijeme rata na prostoru bivše Jugoslavije te prisilnoga mijenjanja identiteta. Čini se kako je film pak sam po sebi mnogo više uspio na društvenoj nego na intimnoj razini.
    Mila traži Senidu, red. Robert Tomić Zuber
    U segmentu u kojem dokumentarac oslikava široku fresku osobnih, političkih i kulturnih preturbacija koje su ostale kao posljedica ratnih zbivanja, riječ je o poprilično uspjelom filmu. Milina/Senidina potraga s mnogim, ali poprilično bljedunjavim tragovima te brojnim nepouzdanim akterima od kojih svaki ima svoju inačicu priče, gotovo da je prožeta kafkijanskom atmosferom. Osim što se mora probijati kroz labirint različitih iskaza, protagonistica se mora suočavati i s aljkavim državnim birokratima kojima je ona tek jedan slučaj u nizu. S druge strane, jedini način da protagonistica krene dalje s procesom osmišljavanja vlastite egzistencije jest da se suoči s prošlošću, odnosno da odgonetne što se uistinu dogodilo u njezinoj maglovitoj prošlosti i jesu li njezina majka i sestra uistinu žive.

    Zuber je autor jednostavnoga i preglednoga redateljskoga rukopisa koji ne stvara složenija narativna te idejna poigravanja, nego se ograničava na pregledno i linearno-kronološko iznošenje materijala kako bi u konačnici pokušao zaokružiti i poentirati vlastitu priču. Međutim, nad filmom neprestano lebdi dojam kako redatelj ponekad napadno pokušava izvršiti emocionalnu liposukciju gledatelja. Nepotrebno insistiranje na sentimentalnosti, povišenom patosu te neprestanim kadriranjem suznih očiju protagonistice stvara učinak suprotan od očekivanoga, što djelo odvlači od pola kompleksnoga ostvarenja koje razmatra odnos osobnoga i kolektivnoga na čistu ispovjednu razinu.
    Mila traži Senidu, red. Robert Tomić Zuber
    Također, promjene u odnosima među akterima priče, primjerice između Senide/Mile i obitelji Vrabac (obitelj protagonističine tete s kojom živi nakon povratka u Bosnu), površno su i ponešto jednostrano ocrtane, odnosno prikazane, jer se film nikada ne uspijeva kompleksnije suočiti sa psihološkom stranom svojih protagonista. Zuber Milu/Senidu mahom prikazuje ili kako plače ili kako psuje što, priznat ćete, ne predstavlja vrhunac psihološkoga nijansiranja. Njezin raskid s obitelji Vrabac je pak ishitreno prikazan te ga je trebalo dodatno razjasniti.

    Mila traži Senidu solidan je i poticajan dokumantarac koji u cjelini ipak pomalo pati od pretjerane televizičnosti.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. veljače 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji