Protiv struje (2009) debitanta Javiera Fuentesa-Leóna na prvi pogled i samo naoko djeluje poput peruanske inačice Planine Brokeback (2005) Anga Leeja. Zatvorenu, mitsku srednjoameričku kaubojsku zajednicu, zaodjevenu snažnim mačizmom i čvrstim patrijarhatom, sada zamjenjuje ribarska zajednica u zabiti Perua. Redatelj pritom veliku pažnju posvećuje portretiranju te evociranju ambijenta, odnosno mikrokozmosa svojih protagonista, Miguela (Cristian Mercado), Santiaga (Manolo Cardona) i Mariele (Tatiana Astengo). Oni se pak nalaze u svojevrsnom emocionalno-seksualnom ljubavnom trokutu jer su Mariela i Manuel u braku, a Manuel ima izvanbračnu i potajnu vezu sa Santiagom kojega voli, a koji je nedavno došao u zabačeno selo te je predmetnom ogovaranja mještana. Međutim, tek u kontekstu vlastitoga braka s Marielom, koja samo što ne rodi njihovoga sina, Miguel može ostvariti svoju društveno poželjnu i reproduktivnu funkciju supruga i oca, koja je pojačana njegovom službom u crkvi, čime je sugerirana i funkcija uzora cjelokupne zajednice.
Pogađate, Fuentes-Leónov filmski svijet vrlo je zatvoren mikrokozmos, utemeljen na strogim patrijarhalnim pravilima i u kojem svatko treba znati svoje mjesto. To je svijet koji ne poznaje nijanse, a ako ih i uočava, zbog straha ih ignorira, tendirajući da sve životne pojave svede na crno-bijele obrasce. Zajednicu karakterizira snažan kolektivizam kojega simbolički predstavlja obred pokapanja pokojnika jer označava ritual kojega dijele svi članovi te u sebi sažima sve forme simboličkoga ponašanja koje su dijeljene, odnosno zajedničke kolektivu. Zatvorenost sugerira i vremenska dimenzija zbivanja radnje, što redatelj suptilno naznačava svodeći životne potrebe svojih protagonista na najosnovnije artefakte iz kojih se ne može saznati nikakva vremenska odrednica, a zbivanja izvan razmatranoga kruga – politička, kulturna, ekonomska previranja, sasvim su ostavljena izvan domene zanimanja kako autora tako i protagonista filma. Gledatelj tako nikada ne dobiva uvid u vremensku dimenziju priče – je li posrijedi bliska prošlost ili pak sadašnjost sasvim je svejedno jer vrijeme ovdje kao da je stalo te se nije nimalo okrznulo o stanovnike ribarskoga sela.
Fuentes-León vješto evocira navedeni svijet i redateljskim stilskim minus postupkom. Ne samo da je radnja ogoljena, nego je i naracija svedena na pravocrtno linearno-kronološko gibanje naprijed koje svojom sporošću sugerira rutinirane životne putanje seljana u čijim se egzistencijama ništa osobitoga ne događa. Kadrovi su spori i meditativni, a fotografija Mauricija Vidala nastoji gotovo idilično uhvatiti primorski pejzaž, upotpunjen scenografijom i kostimografijom koje su krajnje jednostavne, što korespondira sa samim okruženjem. Prema svojim stilskim i oblikotvornim postupcima Protiv struje svakako se uklapa u queer trend koji je u latinoameričkim kinematografijama postao poprilično zamjetan zadnjih desetak godina. Kažem trend jer bi o pokretu bilo pretjerano govoriti, budući da ti filmaši proizlaze iz različitih tradicija i backgroundova te djeluju neovisno jedan od drugoga, ali dijele određene kako tematske tako i stilske značajke poput stilske jednostavnosti, linearnosti, naglaska na vizualnoj komponenti kojom se potencira često bukoličko okruženje koje je u snažnom kontrastu s egzistencijalnom situacijom protagonista, emocionalnu izravnost, često posezanje za strukturnim i tematskim preokupacijama magijskoga realizma ili bajkovitoga, svojevrsni pejzažni impresionizam te lirizam, odnos staroga i novoga (vidi, primjerice, XXY Lucíje Puenzo, Posljednje ljeto Boyite Julije Solomonof, From the Beginning to End Aluisija Abranchesa).
Odnosom Miguela i Santiaga, kao antipodu društveno verificiranom odnosu Miguela i Mariele, autor stvara priču o narušavanju tradicije i ustaljenoga poretka, a lik Santiaga mu služi kao svojevrsni katalizator navedenih procesa. Upravo je taj lik agens koji prijeti podrivanju krutoga simboličkoga poretka u kojem se zatekao jer predstavlja osobu koja nosi drukčiji senzibilitet i svjetonazor, nepojmljiv osobama uklopljenima u strogi patrijarhalni i maskulini režim. Zanimljivo je detalj iz filma koji dobro ilustrira spomenutu situaciju. Već Santiagov fotoaparat posredno naznačava prodor moderne tehnologije, dakle stranoga i nepoznatoga, ali označava i njegovu drugost kao onoga koji može naškoditi tradiciji. Istu funkciju ima i moderni digitalni aparat koji poklanja Manuelu, a koji ga zbog straha ne želi prihvatiti.
Manuel pak, za razliku od Santiaga koji je svjestan svoga identiteta, živi u neprestanom strahu i poricanju, smatrajući kako može pomiriti svoju ulogu brižnoga supruga i oca, dakle ulogu koju zahtijeva zajednica, s ljubavlju prema Santiagu, ali s kojom se ne može suočiti niti je izgovoriti. Na tom mjestu redatelj barata klasičnim melodramatskim obrascem. Njegovi protagonisti na putu ostvarivanja vlastitoga projekta moraju proći brojna iskušenja okoline, koja se svojim predrasudama prepriječila njihovoj ljubavi, kako bi u konačnici potvrdili svoj status. Kako to obično biva, subjekti i duboko utisnuta represija ipak sami sebi predstavljaju veću prepreku od društvenih konvencija. Tako i Manuel razornu klicu propasti vlastite ljubavi nosi u sebi, odnosno kroz nemogućnosti da je sam prihvati jer se ona ne uklapa u viziju pravoga muškarca kakvoga zahtijeva patrijarhalna sredina.
Nakon inicijalne ekspozicije u kojoj nas je izravno, in medias res, uspoznao s naravi odnosa svojih protagonista te društvene situacije u kojoj su se zatekli, redatelj čini vrlo originalan obrat. U filmovima sličnoga sižeja, poput već spomenute Planine Brokeback, smrt dolazi na kraju kao konačan melodramatski obrat, svojevrsni finalni krešendo, kojim subjekt, koji ostaje na životu, shvaća vlastite zablude i propuste te se usmjerava prema katarzi. Kod Javiera Fuentesa-Leóna smrt ne predstavlja konačni cilj priče te njezino razrješenje, nego povod za Manuelovo psihičko putovanje, tijekom kojega spoznaje vlastiti identitet te činjenicu kako postoje mnogostruke i različite muškosti i ženskosti. Duh mrtvoga Santiaga tijekom posljednjih dviju trećina filma prati Manuela poput svojevrsne shizofrene projekcije, odnosno imaginarnoga Drugoga i savršenoga dvojnika za kojega je subjekt svjestan da će ga kad-tad morati pustiti da ode.
Ne trebate se bojati da je redatelj odlučio inscenirati gay varijantu sladunjavoga Duha (1990) Jerryja Zuckera, u kojem umjesto retuširanih Demi Moore i Patricka Swayzeja, imate dvojicu naočitih i bradatih Peruanaca koji se strastveno valjaju u pijesku jer Fuentes-León vješto prebacuje svoju priču na kolosjek magijskoga realizma te je zaogrće snažnim velom lirizma, izbjegavajući pretjerani površinski patos i silnu emocionalnost te afirmira tišinu i smiraj na površini, koja je u izravnom proturječju s uzburkanim emocionalnim svjetovima triju njegovih protagonista.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. siječnja 2011.
