
Prpošna i vrckava humorna drama Tamara Drewe (111 min., Velika Britanija, 2010.) ne predstavlja osobit doprinos ni opusu Stephena Frearsa, ni suvremenoj kinematografiji. Ipak, riječ je o dražesnom djelcu od one vrste koja zorno svjedoči o tome kako pojam neobvezne filmske zabave ne mora nužno uključivati ni akciju i pucačinu, niti besmisleno kreveljenje (kada je riječ o komedijama), nego da se publiku može neopterećeno razveseliti i uz obično, doduše malo perceptivnije, razmatranje međuljudskih odnosa. Utemeljen na istoimenu stripu Posy Simmonds, nadahnutom romanom Daleko od razuzdane gomile Thomasa Hardyja, a objavljivanom tjedno u britanskom The Guardianu od 2005. do 2007. godine (110 epizoda), Frearsova je Tamara Drewe (scenarij Moire Buffini) smještena u britansku provinciju, mjestašce Ewedon, okrug Dorset, na idiličnu seosku farmu u vlasništvu taštoga pisca uspješnih kriminalističkih romana Nicholasa Hardimenta (Roger Allam) i njegove supruge, domaćice i savjetodavke Beth (Tamsin Greig). Svoj dom njih dvoje iznajmljuju kao svojevrstan pansion za pisce koji ondje mogu raditi i stvarati u idealnim uvjetima, daleko od razuzdane gomile.
Zbivanja će se zahuktati kad se u dotad praznu kuću do njihove nakon dužeg izbivanja nakratko vrati njezina nekadašnja stanovnica, atraktivna Tamara Drewe (Gemma Arterton), sada uspješna novinarka-kolumnistica u Londonu. Osim spomenutih, u priču će, pretežno vezanu uz ljubavne žudnje, zgode i nezgode, najupleteniji biti Amerikanac Glenn McCreavy (Bill Camp) koji piše znanstveni rad o Thomasu Hardyju, mlađahni radnik na farmi Andy (Luke Evans), bubnjar popularnog rock sastava Ben (Dominic Cooper) i dvije lokalne tinejdžerice (Jessica Barden i Charlotte Christie) koje se, prirodno, žele otrgnuti besperspektivnosti provincijske učmalosti.

S ambicijom primjerenom predlošku i sadržaju, Frears ne pokušava nadići granice zadanog materijala i sugerirati kako je riječ o nečem značajnom, no unutar njih snalazi se iznimnom profesionalnom spretnošću, vješto pronalazeći i plasirajući duhovitosti od kojih neke uspijevaju izazvati glasan smijeh.
Bez velikih redateljskih poteza, no zadivljujuće ekonomično, u nizu malih majstorija, uz precizan ritam pucketanja prstima (montažer Mick Audsley), bez trunka gubljenja vremena – što su navlas iste karakteristike koje rese i njegov posljednji važan film Kraljica (The Queen, 2006.) – u fotografski naglašenim živim bojama (ravnatelj filmske fotografije Ben Davis) što podcrtavaju opći ton vedrine i rustikalnih ljepota, oslanjajući se u stvaranju neizvjesnosti dobrim dijelom na odavna provjereni dramaturški faktor tko što zna, Frears bez dublje razrade, ali točno oslikava likove i njihove odnose, jednako dobro razumijevajući i sredovječnog kompliciranog pisca, akademika, samodopadnog rokera i zbunjenu petnaestogodišnjakinju i samouvjerenu mladu ljepoticu. Sve, dakako, potkrepljeno, besprijekorno pogođenim glumačkim izvedbama.

Tek za ilustraciju Frearsove redateljske promišljenosti i odnosa prema publici kao inteligentnim bićima kojima ni u ovako lepršavim filmovima ne treba sve dvaput objašnjavati – a što (pre)često čine autori filmova za zabavu, osobito holivudski – ukratko prepričajmo prizor u kojem Andy shvaća kako je Nicholas postao Tamarin ljubavnik. Dolazeći Tamari na prvi spoj Nicholas joj nešto govori i usput, takorekuć u drugom planu, skida svoj šal koji odlaže na vješalicu pored ulaznih vrata. Kada nedugo nakon toga na Tamarina vrata pozvoni Andy, kroz njegovu ćemo gestu i na njegovu licu prepoznati kako je nešto vidio u hodniku. No, Frears nam – suprotno standardnim očekivanjima i najvjerojatnijem potezu redatelja manje sigurnoga u sebe i publiku – to nešto neće pokazati, ni u krupnom planu, niti uopće, ispravno zaključujući kako će gledatelj shvatiti da je Andy vidio Nicholasov šal i bez da mu to dodatno nabija na nos.
U cjelini je, kako rekosmo, riječ o filmiću lakšega kalibra, no Frears ostavlja dojam da savršeno dobro zna što radi, tako da je konačni rezultat spoja njegove redateljske umješnosti i očite pronicljivosti u promatranju ljudi i života, iznadprosječno ugodno i veselo djelo koje se, na kraju, ako ne odveć ozbiljno, ali inteligentno i suvislo bavi nečim (vječno) relevantnim.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 18. siječnja 2011.