Nakon uvodne pariške sekvence u kojoj se zanosna i od glave do pete chic sređena Angelina Jolie prošetala retuširanim pariškim ulicama, sjela u svoj omiljeni kafić, uobičajeno naručila čaj i kroasan, a mi smo saznali da je iz određenoga i nama još uvijek nepoznatoga razloga prati Scotland Yard, slijedi sekvenca u vlaku na relaciji Pariz-Venecija. Ako je u američkom filmu u pitanju egzotična ljubavna ili kriminalistička priča, akteri uvijek putuju iz Pariza u Veneciju ili obrnuto, a vlakovi još uvijek drže primat najromantičnijih prijevoznih sredstava. U tom istom vlaku Elise upoznaje Franka Tupela (Johnny Depp), koji putuje u Veneciju kako bi zaboravio na osobnu tragediju te pritom čita laki špijunsko-kriminalistički roman kako bi prikratio vrijeme. Činjenica kako je posrijedi američki turist i profesor matematike, a s obzirom da smo u tom kratkom vremenskom razdoblju uspjeli dokučiti kakve muškarce Elise preferira, sugerira nam da Frank nikako ne udovoljava njezinim kriterijima.
Uostalom, svjesni smo kako je on tek objekt u njezinim rukama, kojega treba iskoristiti za određene ciljeve o kojima ovdje neću govoriti, a koji su dodatno i neoriginalno motivirani njegovom lektirom. Već iz navedenih dviju sekvenci saznajemo nekoliko bitnih činjenica o samome filmu. Između aktera će se predvidljivo razviti naoko neočekivana ljubavna priča, čijem će ostvarenju prijetiti mnogobrojne prepreke. Njihovo savladavanje rezultirat će narativnom progresijom pa će svaka daljnja savladana prepreka ujedno biti jedan stupanj više u zbližavanja karaktera, koji će se morati suočiti ne samo s protuaktantima, nego i vlastitim stavovima.
Redatelj Florian Henckel von Donnersmarck, koji se proslavio precijenjenim njemačkim dobitnikom Oscara Život drugih, očito će pak pokušati evocirati atmosferu starih špijunskih filmova. Hladni rat je gotov, a džejmsbondovske hladnoratovske fantazije više nikoga ne zanimaju pa su producenti gledateljima trebali pronaći nove negativce na koje će reflektirati vlastite nesvjesne strahove. Sada su to kapitalisti koji se pretvaraju u gangstere, ali Henckel von Donnersmarck očito još uvijek ne može izbiti iz glave vlastite istočnonjemačke frustracije pa svoga britanskoga negativca okružuje hrpom krajnje stereotipnih – kako izglednom, tako i ponašanjem te govornom karakterizacijom – ruskih razbijača. Pojava jednoga od nekadašnjih utjelovitelja Jamesa Bonda, Timothyja Daltona, u ulozi ravnatelja britanske policije svojevrsni je hommage upravo onoj filmskoj prošlosti na koju se redatelj poziva, odnosno čiju atmosferu i duh nastoji evocirati te je apdejtati za suvremenu facebook generaciju.
Kao treće, u vlaku se ne susreće bilo tko, nego Angelina Jolie i Johnny Depp, dvoje trenutno najzgodnijih holivudskih glumaca koji predstavljaju mokre snove nebrojenih gledatelja i gledateljica. Oni čak ne putuju bilo gdje, nego u Veneciju, koja je u svijest prosječnoga kinokonzumenta najvjerojatnije usađena kao egzotičan grad na vodi, premrežen brojnim kanalima, arhitektonskim ljepotama te ljubavnim pričama većima od života. Posrijedi je jednostavna kalkulacija u kojoj trebate spojiti dvoje lijepih i zgodnih te razvikanih glumačkih zvijezda te ih smjestiti u egzotične kulise, što bi trebalo biti dovoljno da imate film, odnosno da naivno vjerujete kako je spomenuto dostatno za film.
U čemu je od navedenoga Florian Henckel von Donnersmarck uspio, a u čemu nije? Uspio je ostvariti predvidljivu i ne osobito originalnu ljubavnu priču. Uvjerljivo se pozvati na filmsku tradiciju te evocirati atmosferu sličnih filmova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća nije uspio jer mu za to ipak nedostaje duha i šarma te maštovitosti. Redatelj nikada ne uspijeva povezati urbani prostor, priču filma te protagoniste. Njegovo se poimanje grada svodi tek na egzotičnu i lijepu kulisu kojom se kreću lijepi protagonisti, a pritom su jedni i drugi u tolikoj mjeri ušminkani da postaju krajnje dosadni. Odnos tradicije i novoga vrlo je sličan glazbenoj partituri koju autor napadno i bučno koristi kako bi naglasio romantičan ugođaj filma. Klasična gudačka partitura dodatno je isproducirana modernim elektronskim zvukovima, no navedena kombinacija ne postiže željeni učinak jer djeluje kao zvučna pozadina za otmjene trgovine luksuzne robe: napadno, sjajno i blještavo na površini, ali krajnje monotono ako imalo zagrebete dublje ispod površine. Naposljetku, Turist koji je inače prepravak francuskoga filma Anthony Zimmer (2005) Jérômea Sallea, vrlo zorno dokazuje kako nije dovoljno imati dvoje najljepših ljudi na svijetu i solidnih glumaca kako bi redatelj mogao smatrati da ima cjelovit filma jer pritom ne smije zaboraviti na druge poprilično bitne segmente filmskoga djela poput, recimo, suvisle priče, pristojnih dijaloga i zaokruženoga scenarija.
Između Angeline Jolie, koja dobrim dijelom filma pokušava ostaviti dojam fatalne žene zalutale iz nekoga prašnjavoga film noira te nabrijane na uništavanje prvog naivnoga muškarca kojega susretne da bi se potom pretvorila u vlastitu parodiju, i neuvjerljivo zbunjenoga Johnnyja Deppa kronično nedostaje kemije. Dobar dio krivice svakako otpada na poprilično plošan scenarij Floriana Henckela von Donnersmarcka, Christophera McQuarrieja i Juliana Fellowesa, koji se nisu potrudili razraditi likove te ponuditi gledateljima barem i jedan razlog da im bude stalo do Franka i Elise.
Obrat u završnici nije ništa drugo do zabijanja posljednjega čavla u lijes ovoga djela. Nemotivirana i navučena završnica jednostavno potkopava sve prijašnje premise na kojima je priča filma zasnovana pa se gledatelj s razlogom pita čemu sve to.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. siječnja 2011.
