Kapitalizam koji razara obitelji
Neke druge priče, red. Ivona Juka, Ana Maria Rossi, Ines Tanović, Marija Džidževa, Hanna Slak
-
Kapitalizam razara obitelj. Sustavno, potpuno, definitivno... Ta premisa osnovom je europski dotiranog omnibusa Neke druge priče (2010). Naime, poznata fondacija Eurimages omogućila je projekt u kojemu je pet autorica iz bivše Jugoslavije snimilo svoje autorske priče i koje su posložene u zajednički omnibus s temom obitelji, porodiljstva i rodno-spolnih odnosa. S te su strane Neke druge priče film o onome Drugom. Drugome kao ženskom, Drugome kao društveno drugom, Drugome kao socijalno drugorazrednom/spolnom na nepisanoj hijerarhijskoj ljestvici suvremenosti. Istodobno, ovo Drugo znak je međusobne Drugosti nekad zajedničkog. Naime, kulturološki trend približavanja zemalja bivše Jugoslavije ùlogom je i ovoga filma... Jer, priče se, doslovno, zbivaju »od Vardara pa do Triglava«. Konačno, kao treći moment ove drugosti, i omnibus je ono Drugo prema filmu. Omnibus je još uvijek za mnoge autore tek zadnji korak prema Prvome filmu.
Gdje, na kaju, u svim ovim Drugostima, stoje Neke druge priče? Imaju li one, prvo, neki razlog opstojnosti i, drugo, vrijede li, onkraj svoje drugosti, i filmski? Ovaj filmski raison d`être vezan je uz idejnu potku Nekih drugih priča. Jer, omnibus ima onu poveznu točku baš preko ideje prikaza na samome početku napisa iskazane tvrdnje... »kapitalizam razara obitelj«. Naravno, u ovome slučaju, radi se o globaliziranom, korporativnom, digitaliziranom stanju suvremenog svijeta koje uništava ne samo obitelj nego i psihu, osjećaj solidarnosti i zajedništva, te konačno ljudskost sámu. Neke druge priče, dakle, povezuje tema trudnoće u tom i takovom svijetu. Vrijedi li uopće roditi dijete, donijeti ga u najgori od svih mogućih svjetova? Ova dilema stoji kao temeljna idejna potka filma. Pripovijesti govore o problemu Downova sindroma, o kriminalnom ubijanju, o otimanju djeteta od roditelja, o korporacijskom modelu obitelji i karijere... Sva ta raznolikost, pak, vođena je kritičkim stavom o svijetu u kojemu živimo. U tom su smislu autorice položile test kritičkog osvještavanja. I to nedvojbeno. Što se, pak, tiče samog autorskog ostvarenja, tu već imamo različite rezultate.
Najboljom mi se doimlje prva, Hrvatska priča omnibusa. (Tko poznaje pisca ovih redaka zasigurno mu neće spočitnuti neki (lokal)patriotizam.) Uvjetna pripovijest ovog dijela filma vezana je uz sukob između ratia i osjetilnosti. U ovome slučaju Marin (Goran Bogdan) predstavlja racionalno načelo uspješnosti, a Sonja (Nera Stipičević) emotivni je kontrapunkt hladnoj kapitalskoj logici. Štoviše, ovdje je ta emotivnost dovedena do gotovo shizofrene autodestrukcije. Sonja jedini izlaz iz nesnošljive polarizacije u odnosu sa svojim muškarcem nalazi u samoubojstvu. Naime, ne daju joj da na svijet donese novi život, jer postoji rizik da će se roditi dijete s Downovim sindromom. Autorica Ivona Juka našla je savršeno utjelovljenje svog lika u Neri Stipičević. Dakle, Juka supostavlja s jedne strane bluetooth muškarca, a s Druge nesputano umjetničko slikarstvo žene, izbjegavši u tome bilo kakvu stereotipnost nekog ženskog pisma. Precizno posložena priča naginje artizmu, koji pritom ne gubi neku narativnu suvislost. Konačna metafora bunara pretapa se u otvor zgrade iz koje nema izlaza osim – smrti. Juka je i vizualno sjajno posložila odnos između topline i hladnoće u odnosu između svojih protagonista. Zatamnjenje nakon bespomoćnog leta golubova sjajno poantira priču.
Srpska priča donosi, u odnosu na prethodeću joj, klasičniju naraciju. Ipak, realistički postav pripovijesti svojevrsna je narativna (re)konstrukcija. Trudnica Milena (Nataša Ninković) dovezena je u bolnicu nakon pokušaja samoubojstva trovanjem tabletama. Tamo susreće lokalnog kriminalca Đorđa (Sergej Trifunović). Naizgledno zbližavanje među njima prekida prepoznavanje. Naime, Đorđe je ubojica oca Milenina djeteta. Iako priča Ane Marije Rossi u sebi nosi specifično zavodljivi srpski humor, sam je filmski segment narativno neuvjerljiv. Djeluje baš umjetno konstruiranim. Naravno, svaka je naracija unekoliko konstruirana. No, problem se ovdje pojavljuje u nesnalaženju prilikom iznošenja poruke i poantiranja. Ovako, Milenin odlazak u beogradsko jutro odaje tek nedomišljenost same priče.
Tek nešto bolje u ovom šabloniziranju prolazi Bosanska priča omnibusa. Veza između mladog Sarajlije Harisa (Feđa Štukan) i Nizozemke Heder (Nina Violić) podosta stereotipno odslikava tzv. ženski karijerizam kao kontrapunkt muškom zazivanju porodične ljubavi. Priča donosi i pomalo istrošenu pripovijest i reminiscenciju na dugogodišnju opsadu Sarajeva koja ostaje upravo to – pripoviješću. Dojmu stereotipije pridonosi i ovlaš dana socijalna skica BiH. Naime, slika za ljubav spremnog Bosanca Harisa naspram hladne Nizozemke djeluje poput kakve preslatke bosanske urmašice! Autorica nam je u inverziji gore spomenutog ženskog pisma ponudila pomalo šablonski posložen segment filma koji površno uspijeva predočiti tek oris mentaliteta. A o koloritnosti ovog bosanskog mentaliteta imamo već mnoštvo suvislijih filmskih osvjedočenja. Ines Tanović, dakle, nije opravdala svjetsko-kinematografsku težinu prezimena!
Još se lošije u nekom filmsko-vrijednosnom smislu situira makedonska karika Nekih drugih priča. Jedini muški scenarist (Đorđe Stavreski) nije baš obogatio ovaj po svemu ženski-emotivno obojeni omnibus. Pripovijest o mladoj narkomanki Ireni (Iva Zendelska) koju bezdušno – i socijalno i seksualno – iskorištavaju novokomponirani liječnici, upravitelji bolnica i tajkuni djeluje karikaturalno. I to unatoč (pre)važnosti teme. Sama je priča, čini se, imala intenciju biti realističnim prikazom makedonske stvarnosti. Međutim, ostala je nezgrapnom stereotipijom bez fabularne uvjerljivosti. Svaku je ozbiljnost eliminirao i casting s pohotljivim liječnikom (posve nepotrebna sekvenca silovanja), te iskarikiranim lokalnim tajkun-političarem.
Konačno, vratismo se od Vardara pa do Triglava. Hanna Antonina Wojcik-Slak, u Slovenskoj zgodbi priču o trudnoći i obitelji postavila je alegorijski. Na šutnju prisegla časna sestra (Magda)Lena (Lucija Šerbedžija) zatrudni čudom. Naime, pripovijest sugerira ironijsko bezgrešno začeće s Kristom! Nakon što biva istjeranom iz ženskog samostana, Lena postaje plijenom druge korporacijske sile suvremenog društva – Trgovačkog centra. Dakle, autorica je vrlo jasno alegorijski supostavila dva nosiva stupa današnjeg korporativističkog svijeta: Crkvu i kapitalizam. Slijedeći već udomaćenu metaforu o Crkvi kao korporaciji, Hanna Slak je doslovno realizirala i distopijsku metaforu o kapitalizmu kao fašizmu. Naime, šef kod kojega Lena dolazi jest – Hitler. Konačno, autorica poantira svoj mini-film vrlo jasnim komentarom na slovensko članstvo u Europskoj Uniji. Slika muškarca koji kod kuće čuva dijete, dok mu supruga uživa u trinaestosatnom radnom danu u Kombinatoru (što me asocira na Mercator) ostaje doslovno eksplicitnim autorskim stavom. Iz ovoga segmenta izdvajam sjajnu nijemu ulogu Lucije Šerbedžije, koja uz distopijski idejni moment čini drugi ponajbolji uradak u kino-cjelini filma.
Eto, nahvalih zapadne (hrvatsko-slovenske) dijelove Nekih drugih priča. (Što je, opet, sasvim suprotno nekim osobnim kulturološkim sklonostima!). Kakav je, na kraju, film Neke druge priče? Kao cjelina, sasvim shizofren! Ipak, pojedini segmenti (pa i oni lošiji) nose jako zanimljive sekvence. A što drugo i tražiti od filmskog omnibusa?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. siječnja 2011.
Piše:
Krivak