Priča filma I ja također redateljskoga dvojca Antonija Naharra i Álvara Pastora poprilično je jednostavna: tridesetčetverogodišnji Daniel ima Downov sindrom. Unatoč tome, uspješno završava fakultet te postaje prva visokoškolski obrazovana osoba s Downovim sindromom. Zapošljava se u socijalnoj službi u Sevilli gdje susreće Lauru koja tamo radi već dugi niz godina te zbog svog nekonvencionalnoga ponašanja nije pretjerano omiljena među kolegama i kolegicama. Njih se dvoje s vremenom zbližavaju te njihov odnos sve više prelazi granice prijateljskoga.
Krajnje sažeta i ukratko prepričana priča filma djeluje kao idealan materijal za američku televizijsku melodramu. Iz priče se lako može zaključiti kako film progovara o gorućem društvenom pitanju, nosi zacijelo jednu humanu i tolerantnu ideju u sebi, jamačno mu je zbog različitih pozadina likova osiguran tužan i nesretan kraj, a narav odnosa među protagonistima nudi toliko mogućnosti za insceniranje nebrojenih saharinskih prizora u kojima potencijalnim gledateljima neće biti dovoljne sve papirnate maramice ovoga svijeta da zaustave potoke suza. Štoviše, nakon odgledanog filma pokušao sam zamisliti kako bi on izgledao da je zaista snimljen u američkoj produkciji i nisam se mogao oteti dojmu kako bi većina gore navedenih pretpostavki bila zadovoljena.
Hollywood i velike američke televizijske kuće ponekad troše silne i pretjerane novce kako bi nad svojim gledateljima izveli emocionalnu liposukciju jer kada već svojim ostvarenjima ne mogu postići iskreno suosjećanje gledatelja, onda mogu napadno izvlačiti osjećaje iz njih. U tome je možda i osnovna razlika između američkoga i europskoga filma. Hollywood i američka televizijska produkcija često zapadaju u bezlični kič bespotrebno nastojeći stvoriti osjećaje veće od života jer je tendencija da sve bude veće, bučnije, skuplje, atraktivnije, a da poruka bude krajnje jednostavna, transparentna i jasno shvatljiva. Nahharo i Pastor pak niti u jednom trenutku ne podcjenjuju svoju publiku niti je nastoje pridobiti umjetno izazvanim emocijama, što su zbog same naravi svoje priče bez problema mogli činiti.
Jednostavnost kojom su autori uspjeli izvesti priču a da pritom ne upadnu u zamku pojednostavljivanja i banaliziranja ugodno iznenađuje. Također, izbjegli su sve stranputice u rasponu od bezličnog moraliziranja i didakticizma, pretjeranoga patosa i emocionalnosti te glumačkih eskapada. U I ja također sve je zaogrnuto prigušenom i smirenom notom te se nikakve velike tragedije i egzistencijalne preturbacije ne događaju, možda tek eventualno na marginama priče.
Redateljski stil Nahhara i Pastora također je krajnje jednostavan i pregledan. Naracija je linearno-kronološka bez ikakvih sižejnih poigravanja jer naglasak nije na pričanju priče, nego na oslikavanju likova te njihove međusobne interakcije i odnosa kako prema društvu tako i društva prema njima. Polaganim i ujednačenim tempom autori prate spori razvoj odnosa među protagonistima vješto ih uklapajući u urbano okužje Seville.
Filmovi ove vrste često počivaju na glumačkim kreacijama i da bi se koliko-toliko mogla smatrati uspješnom nužno je da glumačka ostvarenja budu na zadovoljavajućoj razini. Upravo su glumci jača strana I ja također. Pablo Pineda izvrsno je i uvjerljivo dočarao Daniela, njegovo nastojanje da bude voljen i prihvaćen te odbijanje bilo kakve mogućnosti da ga se odgurne na margine. Lola Dueñas (Volver, Pričaj s njom) drugi je dio glumačkoga para koja je uspjela postići širok emocionalnu raspon u kreiranju svog lika te predočiti njegovu dvostrukost.
Cijeli film počiva na paralelizmu karaktera – Danielova i Laurina. Iako u ostvarenju njihove ljubavne priče postoje brojne prepreke, njih dvoje s obzirom na položaj u društvu u kojem žive i nemaju toliko različit status. Daniel je nažalost zbog ignorantnosti dobroga dijela svoje okoline obilježen te malo tko zapravo uspijeva razumjeti njegov trud i potrebu da se uključi u zajednicu te postane njezinim punopravnim dijelom. Laura pak s druge strane svojim slobodnim ponašanjem te nepoštivanjem nepisanih pravila okoline izaziva prijekor, ali i ljubomoru jer čini sve ono što bi njezina okolina željela činiti, ali joj nametnute društvene konvencije brane. Njezino ponašanje također je nastojanje da nadvlada traume iz prošlosti koje redatelji naznačavaju, ali nikada ne otkrivaju o čemu je riječ jer bi navedeno banaliziralo priču te je nepotrebno dovelo u okrilje trivijalnih koncepata.
I ja također lijep je mali film o prihvaćanju različitosti te nužnosti njihova suživota, koji ne moralizira niti didaktizira, nego prikazuje kako je svakome čovjeku bez obzira na sve urođena potreba za bliskošću.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. siječnja 2011.
