U jednoj od scena filma Tri sljedeća dana već očajni John Brennan (Russell Crowe) sprema se na krajnje radikalan potez. Opljačkat će banku kako bi namaknuo prijeko potreban novac koji mu treba da bi mogao dobro isplanirati i provesti u djelo bijeg iz zatvora vlastite supruge Lare (Elizabeth Banks), koja je (ne)pravedno osuđena za ubojstvo. Cijela operacija potom uključuje i stvaranje novoga života negdje izvan Sjedinjenih Američkih Država. I sjedi tako John u svom automobilu, loše maskiran i preznojen, s pištoljem zataknutim u hlače, s kojim se zapravo niti ne zna ispravno služiti. I čeka. U ključnom trenutku John se ipak pokoleba jer kao častan i unatoč svemu dobar Amerikanac ne može ući u tu banku, istraumatizirati osoblje i korisnike njihovih usluga, a još manje može prisvojiti novac koji su njegovi također čestiti i dobri sugrađani cijeloga života štedili. Na kraju krajeva, nisu oni krivi za probleme njegove obitelji, nego američki pravni sustav. Međutim, ostaje činjenica kako Johnu ipak treba jako puno novca pa će mu redatelj pružiti još jednu priliku jer ovo je tip filma u kojem se božja (redateljeva) ruka osjeti u svakome kadru.
Sljedećeg će puta naš (anti)junak opljačkati dilere te čak skriviti smrt jednoga od njih. U tom trenutku redatelj oduzima Johnu bilo kakav moralni integritet te mu daje odriješene ruke – narko mafija uništava živote djece istih onih čestitih Amerikanaca koji štede u banci koju on prije toga nije mogao opljačkati pa nije nikakav problem ubiti ih i prisvojiti njihov ilegalno zarađen novac jer dok jedni rade i skupo plaćaju porez, drugi uživaju bogateći se na tuđoj nelegalnoj ovisnosti. Uostalom, oni su jednako rezultat propusta državnoga sustava kao i slučaj njegove supruge.
Navedeni ishod situacije zrcali poprilično nepremostiv problem filma. U djelima ovakve i slične tematike redatelj treba uvjeriti gledatelje da prihvate filmski svijet kao svijet stvarnih ljudi te ih potaknuti da se pokušaju zamisliti ili smjestiti u situaciju filmskih subjekata te dati relevantan društveni komentar. Najgore moguće rješenje je kada gledatelj shvaća, odnosno primjećuje da redatelj konstruira priču, situacije i odnose među likovima umjesto da ga uspije uvjeriti kako nikakve konstrukcije nema. Stoga ishod priče možete pretpostaviti odmah na početku čime je uništena svaka mogućnost razvoja napetosti.
Iz navedenih razloga Tri sljedeća dana jednostavno su neuvjerljiv film u kojem redatelj krajnje napadno vodi protagoniste kroz priču te niže često nemotivirane situacije čiji je osnovni cilj da umjetno podignu napetost ili stvaraju emocionalne tenzije, što se redovito izjalovljuje. Situacije poput one u kojoj se Lara pokuša ubiti u zatvoru ili suicidalni pokušaj iskakanja iz jurećeg automobila postižu sasvim suprotan učinak od željenoga. Navedeni su primjeri također u potpunosti nemotivirani jer složeni sustavi kako društvenih tako i psiholoških motivacija subjekata nisu uvjerljivo postavljeni niti razrađeni. Lara je na početku predstavljena kao snažna poslovna žena. Kada završi u zatvoru i dalje imamo osjećaj da se koliko-toliko uspijeva nositi s nastalom situacijom da bi redatelj od nje u jednome trenutku učinio kolebljivu žrtvu. To se zove nedosljednost u koncipiranju lika i može proći u televizijskom filmu za nezahtjevnu publiku, ali nikako u ozbiljnom kino uratku.
Paul Haggis je s lokalnih televizijskih kanala iskočio u holivudsku A ligu redatelja svojim Oscarom nagrađenim filmom Fatalna nesreća (Crash, 2006), ali se i dalje ponaša kao da režira televizijski film za dosadno i kišno nedjeljno poslijepodne. Pretjerana televizičnost, u vidu naglašenoga patosa, naznačenih i nikada sasvim razrađenih odnosa među likovima, skiciranom pričom, pseudoozbiljnom temom koja progovara o gorućim društvenim pitanjima, bile su karakteristike Fatalne nesreće, koja je u svojoj ljigavoj didaktičnosti, moralizatorstvu i manipulativnom izvlačenju emocija gledatelja bila na razini slabe televizijske mini serije. Tri sljedeća dana, nažalost, imaju sve boljke redateljeva prethodnoga filma, a poradi netom navedenih strukturnih i idejnih obrazaca koje ovaj film zastupa, gledatelj iz kina izlazi s osjećajem kao da je zaista u jednom popodnevu odgledao sve epizode kakve razvodnjene televizijske mini-serije. Nepotrebno i razvučeno trajanje filma od sto i trideset minuta svakako doprinosi navedenom dojmu kao i rutinske i nezainteresirane glumačke izvedbe Russella Crowea, Elizabeth Banks, Liama Neesona i Briana Dennehyja.
Haggis nažalost nema niti trunka smisla za razvijanje kompleksnijih odnosa među protagonistima pa su oni mahom naznačeni i površni poput, primjerice, odnosa između Johna i njegova oca. Redatelj također ne uspijeva povezati društveni segment priče s intimnim proživljavanjima članova obitelji Brennan pa je njegov krajnji doseg insistiranje na emocionalnoj recepciji. Kada iz priče iscrpi sva dramatična rješenja, glasno poseže za suzljivim pjesmuljcima kojima dodatno podiže ionako povisoku razinu patosa. Tri sljedeća dana imaju trilerski okvir koji se bazira na ideji običnog, pomalo dosadnog čovjeka u neobičnoj situaciji, međutim posrijedi je tek kulisa za razvijanje nepotrebno melodramatične ljubavne priče na kakvoj bi Haggisu pozavidio i Ron Howard.
Stoga sugeriram da ovu priču o ljudima – pravednicima, poput obitelji Brennan, kojima je dano da žive u nepravednom i nesavršenom svijetu pa ga sami moraju korigirati, zaobiđete u širokom luku. Ako vas pak neodoljivo privlače ovakvi naslovi, na Hallmarkovom ćete televizijskom kanalu zasigurno već uhvatiti nešto slično.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. siječnja 2011.