Markantna pojava

Filmski programi Kino Tuškanac: In memoriam Orešković: Divlji anđeli, red. Fadil Hadžić; Orao, red. Zoran Tadić

• 
  Filmski programi HFS-a dvama su filmovima obilježili podsjetili na ove godine preminulog glumca Božidara Oreškovića. Uvijek negdje po strani u odnosu na panteon hrvatskih glumaca, Oreškovićeva je glumačka je osobnost – i u širem kontekstu jugoslavenskog medijskog prostora – ostala upamćenom po ulozi Riđana u rado gledanoj partizanskoj seriji Kapelski kresovi. Posljednjih je, pak, godina bio vrlo čestim gostom u televizijskim sapunicama, tako da smo ga najčešće percipirali kao poznato lice s malih ekrana.
  
  Ipak, upravo su dva prigodno prikazana filma – Orao (1990) Zorana Tadića i Divlji anđeli (1969) Fadila Hadžića – otkrila i sasvim osobiti filmski potencijal tog glumca. U nijednom od njih Orešković nije glavni protagonist u klasičnom smislu te riječi. Zapravo, uvijek je dijelom šire skupine likova što bismo ih mogli okarakterizirati protagonistima. Dakle, uvijek negdje po strani... Markantna pojava Božidara Oreškovića, unekoliko, boji oba spomenuta filma, iako Divlji anđeli ne predstavljaju važniji kreativni uzlet u opusu Fadila Hadžića. Osim što je u svoje vrijeme bio stanovita komercijalna uspješnica, na današnjem testu vremena ne prolazi baš najbolje. Ipak, bio je to prvi Oreškovićev filmski nastup.
  
  Ne naročito pričljivi, ali agresijom okarakterizirani bivši boksač Klej, u filmu je dio pljačkaškog trojca kojeg upotpunjuju još student filozofije Fred (Igor Galo) i bravar Mali (Mladen Crnobrnja). Već postav karaktera pokazuje stanovitu autorovu ambiciju da supostavi naoko nespojive karaktere iz raznih društvenih miljea. Ipak, svi oni imaju nešto zajedničko. Zapravo dosta toga: mladići u dvadesetima koji vole američke filmove, uživaju u stripovima, vole brze automobile, djevojke i nadasve novac. Ustvari, novac im omogućuje da dođu do svega prije spomenutog.
  
  Na samome početku, vizualno modernističkim postupkom, odnosno stripovskim uvodom, Hadžić nas upoznaje s ključnim događajem filma, pljačkom trgovine. Nakon obavljena posla, Fred, Mali i Klej odlaze s plijenom na more, povevši sa sobom i dvije djevojke (Neda Arnerić i Veronika Kovačić). Tamo ih cinka vlasnik mondenih apartmana (Relja Bašić) u uvali Scott, a u tragičnom finalu Klej ubija Malog. Modernistički više željom i ikonografijom negoli uspjelim umjetničkom postupkom, Divlji anđeli nisu osobito uspjeli B-krimić u danom socijalističkom miljeu. Hadžić je i prije i poslije ovoga filma imao mnogo kvalitetnijih ostvarenja.
  
  Oreškovićev lik bit će međutim, osebujna hrvatska inačica bad guya. Taj loš momak samozatajan je i šutljiv, ali ne zbog toga što nosi neku duboku tajnu, nego stoga što su ga socijalne okolnosti postavile u autsajdersku poziciju društva. Dok Mali (Gumbek!) oličava optimističan stav tog autsajderstva, Klej je, mnogo hrvatskiji, pesimističniji u tipologiji koja Hrvate stereotipizira po tomu što se ne znaju šaliti na svoj račun. Sličnu, pesimističnu ulogu (Tome Bradića) Orešković će ponijeti i u hrvatsko-srpskoj drami Pucanj (1977) Kreše Golika.
  
  Mnogo je uspjeliji film Tadićev Orao, rađen prema Pavličićevu romanu Umjetni orao. U njemu je Orešković Dražen, jedan od četvorice prijatelja koji istražuju samoubojstvo zajedničkog im znanca Radovana Orlaka. Orlak, nadimnom Orao, ne dolazi na njemu posvećenu rođendansku zabavu. U društvu Kreše (Ivica Vidović), Milana (Zdenko Jelčić) i Vlade (Vlatko Dulić), Oreškovićev Dražen ponovno je grublji tip, koji uvijek ima stanovitog uspjeha kod žena. Njegova mrka, impozantna statura odaje lice životom ispaćenog no, valjda, stoga i suprotnom spolu privlačnog mužjaka s iskustvom. No, i on se u općem desperatnom okružju gradske i polu-svjetske ambijentacije nađe u konačnom škripcu. Na kraju filma, sa svima ostalima penje se na Vitićev neboder u začaranom hodu na rubu smrti. Globalna je to alegorija neizvjesnog životnog balansiranja!
  
  Orao je film koji uspješno zaokružuje Tadićevo desetljeće hrvatskog filma. Šest filmova, od inicijalnog i uvijek kultnog Ritma zločina (1981), preko sjajnog Sna o ruži (1986) te nostalgičnog Čovjeka koji je volio sprovode (1989) vrhuncem u – tek post-festum kultnom – Orlu. Jer, danas ovaj film shvaćamo mnogo bolje negoli u vrijeme njegova nastanka. U mnogim kritičarskim revalorizacijama, upravo Orao stoji uz bok najboljim hrvatskim filmovima razdoblja, ali i vrlo visoko u Tadićevu opusu. Posebna atmosfera filma ostaje naprepoznatljivijom kada se spominje Orao. Zvučni efekti i udaraljke upotpunjuju njegovo ozračje, a zagrebački mrak polu-svijeta birtija i haustora izuzetno sugestivno boji fotografija Gorana Trbuljaka. Likovi u filmu nadaju se punokrvnim oličenjem urbanih egzistencija u krizi srednjih godina. Orao, intelektualni i socijalni krimić, ponajbolji je film u kojem glumi Orešković.
  
  * * *
  
  Božidar Orešković nije klasični bad guy hrvatskog filma. Njegova je tjelesna statura često posvema ispunjavala kadrove u kojima se pojavljuje, ali još je pamtljivije njegovo često natmureno i zamišljeno lice. Neka stalno prisutna tuga, ali i hrvatska šutnja (što god to značilo) ostaje u sjećanju na tog glumca. U Divljim anđelima Igor Galo će ga okarakterizirati: »On ti je kaskader... pada s konja, pada s nebodera na glavu«.
  
  Sjetimo se prijetećeg hoda po rubu nebodera s kraja Orla, a prisjetimo se i kako ljetos okončava svoj život Božidar Orešković. Doista, bilo je nešto žalobno, ali i opasno u toj fizionomiji... Sjećaćemo se Riđana, ali i autentičnog filmskog glumca – Bože Oreškovića.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. prosinca 2010.

Piše:

Marijan
Krivak