Hrabro nemelodramatična slika mladenaštva

Druga generacija, red. Želimir Žilnik

• U redovnom programu 3. SFF-a, u retrospektivi jugoslavenske kinematografije prikazan je stariji Žilnikov film Druga generacija (88 min, SFRJ/Srbija, 1983). Jednostavan i pronicljiv prikaz problema s kojima se po povratku u domovinu suočavaju djeca iseljenika prvi je Žilnikov dugometražni igrani jugoslavenski kino-film nakon prvijenca Rani radovi, 1969 (u Njemačkoj je 1976. snimio Raj, a po povratku u Jugoslaviju nekoliko televizijskih filmova). Nastao je prestrukturiranjem, uz poneko nadosnimavanje, njegova nekoliko mjeseci ranije nastalog televizijskog filma Prvo tromjesečje Pavla Hromiša. Glavni je junak šesnaestogodišnji Pavle Hromiš kojega roditelji, gastarbajteri, nakon jedanaest godina boravka u Stuttgartu šalju u domovinu u koju se i sami namjeravaju vratiti za godinu-dvije. Našavši se u okružju poprilično različitom od onoga na koje je navikao, Pavle se ne osjeća dobro ni u školi (gdje ga naročito muči marksizam), ni izvan nje (npr. redovi za kavu), a osnovni mu problem predstavlja različitost sustava razmišljanja.
  
  Ne pokušavajući zahvatiti širinu gastarbajterske tematike, Žilnik (suscenarist filma je Miroslav Mandić) je upravo majstorskim identificiranjem i izdvajanjem specifičnog problema te jasnim usredotočavanjem na nj ostvario vibrantnu sliku koja itekako opipljivo naznačuje njenu sveobuhvatnost. Ovom prigodom protagonista Pavla uistinu tumači dečko slične sudbine (Vladimir Sinko), a čini se da svoje vlastite priče i razmišljanja nude i njegovi vršnjaci s kojima se druži, među kojima je nekolicina povratnika iz Austrije, Australije i Kanade.
  
  Mada je nesumnjivo dijelom sačinjen od donekle improviziranih prizora (rasprava učenika o prednostima i nedostacima kapitalizma i socijalizma), Druga generacija preciznije je kadriran i doima se čvršće organiziranim od većine Žilnikovih filmova koji se čine sastavljenima pomalo slobodno. Tom urednošću ostvaruje još snažniji učinak, jer život je na filmu lakše uhvatiti donekle neuredno nego ga fino spakirati, a pritom ne izgubiti na autentičnosti.
  
  Obične, svakodnevne, katkad gotovo banalne radnje Pavlovih putešestvija prati razmjerno pravocrtno, gotovo usputno i s određenim neinterpretativnim odmakom. A iako se zbog takve promatračke nenametljivosti u spoju s jednostavnim minimalizmom onoga što se događa pred kamerom može pomisliti kako bi to mogao svatko, jer ne sadrži ono što se uobičajeno smatra redateljskom virtuoznošću, Žilnikova se vrsnost očituje ponajprije u tek naizgled samorazumljivom postignuću da cjelina ostavlja dojam da jest upravo ono što je trebala i htjela biti, da su filmaši točno znali kako na najbolji način uobličiti ono s čime raspolažu.
  
  Nimalo zastarjela, Druga generacija može se čitati i kao film o odrastanju i osjetljivom razdoblju tinejdžerstva u kojem su na osobit, neponovljiv način zamiješani mladenačka samopouzdanost i adolescentska nesigurnost, s junakom kojem je kao dodatna nevolja natovaren doslovni nedostatak vlastite sredine i bliskih osoba u blizini. Dojmljiva, suzdržano potresna, hrabro nemelodramatična slika mladenaštva kao i vremena i mjesta kojima se bavi, film očito trajne vrijednosti odlično korespondira s današnjicom i sa Žilnikovim najnovijim radovima kao što je Stara škola kapitalizma koja pršti od aktualnosti, a društvom se i pojedincem bavi na približno sličan način.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 24. svibnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl