Ovogodišnji, 6. po redu Human Rights Film Festival završio je projekcijom Film Socialisme Jean-Luca Godarda. Posljednji uradak velikog, možda i najvećeg Autora francuskog Novog vala tako je bio i zadnjim eventom spomenute priredbe. Mora se priznati, i trijumfalnim, s obzirom da je reprezentativna dvorana kina Europa bila krcata. Jer, toliko sam ljudi na istome mjestu vidio još samo za Žižekovih ukazanja tijekom Subversive film festivala. Što nam to govori? Je li se to socijalizam na pompozan način uselio u prostore Europe? Da li je to znak da je tamo gdje je izgubljena bitka za Varšavsku, nešto ipak dobijeno? Navodeći Godarda iz filma, mogli bismo se i upitati: „Quo Vadis, Europa?“ Naravno, ovo su tek retorička pitanja iza kojih ne slijedi neki suvisli odgovor. Pa ako takvoga i može biti, on se iščitava u nekome sasvim drugom ključu. Naime, socijalizam je (p)ostao tek eventom, događajem kult-okupljanja, kulturnim artefaktom par excellence. Jer što nam drugo i preostaje nakon dokinuća političke subjektivacije? Tek kulturna sublimacija političke nemoći u okvirima moći kapitalizma!
Dakle, ove smo se godine na kino-platnima susreli s dva filma koja u svome naslovu nose odrednice temeljne polarizacije današnjeg svijeta. S jedne strane, Michael Moore je podastro svoj meta-dokumentarni uradak Capitalism: A Love Story (2009.), lanjsku doku-fikciju o lažnosti jednog američkog sna. Njome je vispreno zaokružio svoja filmska propitivanja bushevske Amerike. Što nam je, pak, ponudio Godardov filmski esejizam na temu socijalizma? Ništa!(?) Možda, tek ponešto više od toga.
Nakon što je s filmom Naša glazba (Notre musique, 2004) uspješno posložio svoju dijalektičku parabolu o Paklu, Čistilištu i Raju – a koja se suvislo nadovezuje na ozbiljno, ali i ostrašćeno tematiziranje Pohvale ljubavi (Éloge de l'amour, 2001) – čini se da autor želi filmski zaokružiti i svoj polustoljetni angažman oko politike. No, čini se da je na tu temu svoje najbolje retke ispisao još šezdesetih. Aktivizam Dziga Vertov skupine, pretvara se u bel-esprit meditaciju! Što donosi Film Socialisme? Koji je njegov umjetnički raison d`être? I ako već znamo da je socijalizam dobar, a kapitalizam loš, ali ovaj drugi pobjeđuje, što dalje s tom činjenicom? Naime, jesmo li dobili barem umjetnički vrijedan film od neosporno najustrajnijeg socijalističkog filmskog autora? Ima li barem idejne koristi od Film Socialisme? Otvara li se neka nova stranica, nešto univerzalno vrijedno... Nada?
Prvi dio Godardove autorske dijalektičke trijade ponajbolji je segment filma. Krstarenje Mediteranom otkriva nam niz zanimljivih osobnosti, iskaza, citata... Na otmjenom cruiseru susrećemo i pozitivce i negativce, a Godard vješto manipulira kolažom kakofonije zvuka, slike, izgovorenog i pisanog teksta. Veliki brod na uzburkanom moru metafora je globaliziranog multi-kulturalnog svijeta kojeg nastanjujemo. Autorov idejni glasnogovornik u tom segmentu filma jest nitko drugo doli – Alain Badiou. Čini se da se tu evociraju neki njegovi stavovi iz knjige Stoljeće (Le siècle, 2005), ali prije svega njegova sveukupna karizmatičnost kao takva. Badiou jest lik-simbol-znak najbliži Godardovu političkom stavu. Kroz fiktivni lik Otta Goldberga (Jean Marc Stehlee), autor se vraća svome stalnome motivu – nezastarijevanju nacističkog pogroma i neizvršenoj kazni za mnoge njegove protagoniste. Dječak koji optužuje starca zapravo je vrlo providna slika što je Godard možda ponajbolje elaborira u svojim antologijskim Histoire(s) du cinema (1989-2000). Tamo predočene slike i dojmovi ostaju umjetnički najsugestivnijim dokazom što ga je Godard iznio o ovoj temi. Istodobno, perpetuiranje u smislu nek se ne zaboravi u Film Socialisme reminiscencija je od vrlo male umjetničke snage za tako prevažnu temu.
Godard puno više postiže, primjerice, svojim meta-filmskim referencijama na digitalnu tehnologiju – koju ovdje koristi mnogo više no ikada prije – negoli umjetničkim ukazivanjima u idejnoj strukturi i poruci filma. Estetski, pak, autor pokazuje da još uvijek ima vizualnog smisla za uobličenje pojedinih kadrova/sekvenci. Nekoliko vrlo dojmljivih slika ovdje čine najljepše kompozicije kadra što ih je Godard ostvario posljednjih godina. No, tim više bode u oči neinventivnost idejne potke filma. Iako koristi navode autoritetâ iz svijeta književnosti, filozofije i teorije, oni ovdje djeluju tek kakofonično, a ne ostavljaju niti previše inspiracije za razmišljanje o njima. Recimo, prvi navodi u filmu, »Novac je javno dobro«, »... kao i voda«, zvuče tek kao parole koje – niti na asocijativnoj razini – ne donose neku elaboraciju. Ukazivanje Patti Smith u tri sekvence prvoga segmenta filma, čini se, bio je tek teaser njezinim fanovima, kao što je svojedobno u Antonionijevu Blow-Upu (1966) to bio nastup Yardbirdsa. Sve u svemu, i Godard se priklonio tomu da mu Film Socialisme izgleda cool.
Drugi segment filma umnogome je slabiji. Ne ustrajavajući na podatnom pod-žanru filma-eseja, Godard se tu upušta u naraciju koja to nije. Iako je taj fabularni dio naj(iš)čitljiviji na prvu loptu – naime, radi se o napuštanju posla jedne obitelji koja gubi svoju kuću i benzinsku postaju radi recesije – on je u svakome pogledu neinventivan. Dječak s majicom na kojoj stoji natpis SSSR, ljama kao kućni ljubimac... nimalo razrađeni međusobni odnos među likovima, čine taj srednji dio Film Socialisme umetkom koji popunjava razmak između teze i konačne sinteze u krajnjim segmentima. Dakle, antiteza je neuvjerljiva! Konačno, ako film sagledavamo u dosljednoj dijalektičkoj trijadi Godardovih posljednjih ostvarenja, zaključak cijele filmske pripovijesti tematizira humanizam. Jer, nota bene, »socijalizam jest humanizam«! Već viđenim, gotovo pa općim mjestima kadrova iz opusa Rosselinija i Ejzenštejna, autor nam podastire i kolažira sukus već nagoviještenih motiva iz prvoga dijela filma. No, kao da mu ponestaje sape, kao da nema strpljenja suvislo i uvjerljivo zaokružiti neki stav-tezu, ako je takvo nešto uopće postojalo na začetku ovoga filma-projekta. »Ako zakon ne slijedi pravednost, tada pravednost preuzima zakon. No comment«, stav je koji zaokružuje Film Socialisme. Vrlo je lako prepustiti se napasti da i sami na taj način ne iskomentiramo film. Bez komentara!
Godardov posljednji film privukao je u kino Europa masu ljudi. Ispunio je kulturološku svrhu pojavljivanja na Human Rights Film Festivalu i ostao kultur-artefakt! Ipak, ne mogu, a ne izraziti žaljenje nad slutnjom da baš Film Socialisme (p)ostane filmskim testamentom popudbine možda najvažnijeg filmskog umjetnika 20. stoljeća. Jer, kroz pedeset godina svog djelovanja – barem od igrano-filmskog opusa začetog s Do posljednjeg daha (À Bout de Souffle, 1960) – Godard je provocirao sve predrasude što uobličuju naš »ljudski, isuviše ljudski« habitus. Vitalitet – tjelesni, mentalni, kreativni... – oduvijek su obilježavali tog autora. Je li, tek podnošljivi Film Socialisme, kao kulturni artefakt, zadnja Godardova riječ? Zar je to, to? Iskreno, vjerujem da nije! Prema tomu, ostaje mi/nam, dakle, »princip nadà« (Ernst Bloch) ili, samo Nada (André Malraux).
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2010.
