U moru svakojakih tematskih filmskih festivala Festival filmova o ljudskim pravima svakako odskače jer su filmski naslovi iz godine u godinu pomno birani te nastoje osvijetliti različite aspekte društvo marginaliziranih kako pojedinaca i skupina tako i njihovog odnosa prema normativnoj sredini. Festival se ove godine odvijao u Zagrebu i Rijeci, s tim da je Rijeka reprizno prikazala tek segment bogatoga i raznovrsnoga programa što ga je Festival nudio u svom ovogodišnjem izdanju.
Vučje ždrijelo (2009) Pietra Marcella krajnje je niskobudžetni hibrid između dokumentarnoga i igranoga filma, fikcije i fakcije (autor koristi podosta arhivskoga materijala, neprofesionalni glumci Vicenzo Motta i Mary Monaco gotovo da glume sami sebe), a kako je posrijedi film u čijoj se srži nalazi razmatranje procesa kao takvoga te različitih razina preobrazbi, zamagljivanje rodovskih i inih granica samo je jedan od načina kojim se nastoji uhvatiti nedokučivost i isprepletanje navedenih čimbenika.
Autor gradi film na dvjema razinama. S jedne je strane posrijedi priča o gradu Genovi, njegovoj prošlosti, razvoju, propasti i sadašnjosti pri čemu film postaje svojevrsna šetnja gradom. Redatelj vješto kombinira stare dokumentarne snimke đenovskih ulica, luke, tvornica te stanovnika u radu ili dokolici, s vlastitim sirovim, neposrednim te krajnje oporim redateljskim rukopisom kojim nastoji uhvatiti egzistencijalnu tjeskobu, osamljenost i izoliranost stanovnika neznanih gradskih ulica u sadašnjem trenutku te kontrastu s prethodnim stanjem. Genova je u Marcellovu oku (koji je ujedno i direktor fotografije) mračan, surov i otuđen grad, pri čemu kamera nastoji penetrirati u one gradske pore koje su pomno skrivane te redovite zaobiđene na raskošnim turističkim vodičima. Drugim riječima, redatelj otkriva grad unutar grada – marginaliziran, zaboravljen, truo i opasan, ali krajnje fascinantan.
Marcellova šetnja gradom nije toliko sazdana od riječi i razgovora koliko od tihih i sugestivnih slika, dok neprestani osjećaj melankolije lebdi nad njegovim gradom koji iz neke sjajnije prošlosti biva uljuljan te pomalo uspavan u bezličnoj te besperspektivnoj sadašnjosti. Marcellovo poimanje grada stoga nikako nije statično nego dinamično, a grad je prikazan kao entitet u neprestanoj preobrazbi, dakle vrlo slično kao i njegovo dvoje središnjih protagonista, čija je životna sudbina neraskidivo vezana uz prostornu odrednicu filma. Na drugoj razni Vučje ždrijelo je vrlo intimna ispovijed jedne ljubavne priče koja je pokazala svoju izdržljivost tijekom više desetljeća, a glavni su joj akteri mačoidni Sicilijanac Enzo i njegova ljubav i bivša ovisnica Mary, koji su se upoznali prije dvadesetak godina u zatvoru. Većina ljubavne priče ispričana je u narativnom voice overu tako što se na nju osvrće transseksualka/ac Mary dok čeka da se Enzo vrati iz zatvora. Autor pak vješto spaja dvoje ostarjelih, grubih subjekata koji su već oguglali na život te nježnost i intimnost njihove ljubavne priče. Ostarjeli Enzo i Mary, vječno svedeni na društvene margine kako poradi svoje kriminalne prošlosti te porijekla tako i zbog naravi vlastite ljubavi izrazito korespondiraju na mikroplanu sa statusom same urbane sredine u koju su uronjeni na makroplanu. Vučje ždrijelo se tako naposljetku otkriva kao melankolična i kontemplativna, lirizmom natopljena evokacija propadanja u mnogobrojnim inačicama.
I dok je Marcello gotovo hipnotizirao gledatelje spornim ritmom, Jean-Luc Godard ih je ostavio sasvim ravnodušnima, premda je njegov luksuzni kruzer vjerojatno također prošao blizu đenovskih obala u svom mediteranskom kruženju, doslovnom i simboličkom, u rasponu od Egipta, preko Palestine, Odesse, Grčke do Napulja i Barcelone. Kada se njegov film ove godine pojavio na festivalu u Cannesu, izazvao je pravu senzaciju zbog toga kako je osamdesetogodišnji autor još uvijek sposoban iskazati svoj beskompromisni stav protiv establišmenta kako na idejnoj i tematskoj tako i na stilskoj te oblikotvornoj razini filma. Nažalost, Film-socijalizam tek je filmski redateljski egotrip, ali daleko od pozitivnoga smisla dotične riječi. Možda bismo i mogli govoriti o svojevrsnom filmskom eseju u kojem autor razmatra tematiku i problematiku inače krucijalnu za njegov cjelokupan opus međutim ne mogu se oteti dojmu kako je ispod dinamične površine koja nastoji ocrtati duh vremena visokoga kapitalizma te sveopće digitalizacije, film kronično pati od krajnjega pseudointelektualizma te praznine koja razarajuće siše sve pred sobom. Mnogi će reći kako je sljedeća usporedba krajnje bogohulna, ali nakon što se raščiste sve intelektualno-političko-filozofsko-kulturološke reference kojima film vrvi, u samoj srži nije posrijedi ništa semantički prozirnija metafora nego u slučaju Cameronova razvikanog blockbustera Titanic (1997). I kao što je potonji svoj brod i društvo na njemu razmatrao kao presliku ovovremene društvene stratifikacije te nepravedne podjele na privilegirane i neprivilegirane, tako i Godard u Film-socijalizmu veći dio vremena provodi na kruzeru na kojemu se našlo najrazličitije društvo iz cijeloga svijeta, signalizirajući globalizaciju u svom najevidentnijem obliku.
Stoga se mnogo poštenijim i hrabrijim od Godardova filma čini iranski pseudodokumentarac Nitko nije čuo za perzijske mačke Bahmana Ghobadija, koji u tradiciji Akinova dokumentarca Zvuk Istanbula (2005) te Heavy metala u Bagdadu (2007) Suroosha Alvija i Eddija Morettija, kroz glazbu progovara o jednome gradu i društvu te nastojanjima skupina ljudi da se odupru krajnje rigidnom te cenzorski nastrojenom režimu. Iako redatelj s vremena na vrijeme upada u stilsku zamku te pojedine sekvence režira kao bezlične, gotovo amaterske videospotove s ulica Teherana, njegov film hrabro je upoznavanje s alternativnom glazbenom scenom u iranskome glavnome gradu, scenom čiji pripadnici, unatoč neprestanoj prijetnji policije i doušnika, odbijaju prestati svirati glazbu koja se u njihovom okruženju smatra prijetnjom i opasnošću za moralni poredak i integritet tamošnjega društva.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2010.
