Posljednjih nekoliko godina turska kinematografija doživjela je snažan kreativni zamah predvođena nizom filmaša koji su se odlučili hrabro suočiti s problemima turskoga društva u neprestanoj transformaciji. Stoga i ne čudi činjenica kako su turski filmaši sve više rado viđeni gosti na brojnim svjetskim filmskim A festivalima. Iznimka nije niti perspektivni Semih Kaplanoĝlu, čiji je Med s ovogodišnjeg festivala u Berlinu otišao s glavnom nagradom.
Posrijedi je posljednji njegove trilogije Jaje – Mlijeko – Med, koji kao i prethodna dva dijela, započinje znakovito na svome kraju. Početak filma zapravo naznačava početak kraja njegove priče. Radnja se, nakon što se primakne vrhuncu uvodne sekvence, oštro vraća na početak priče te nas ciklički vodi do sekvence kojom je započela da bi je dovela do klimaksa. Po treći put redatelj ponavlja isti postupak pa uvodna sekvenca, oko koje se kružno isprepliće kako značenjska tako i fabulativna potka filma, predstavlja semantički istaknuto mjesto u filmu oko kojega autor plete guste niti vlastite simbolike. Stoga Med ne počiva na procesu gledateljeva uživljavanja u protagoniste te akciju djela, nego nastoji recipijente intelektualno angažirati te ih uvesti u labirint vlastite složene simbolike kako bi je gledatelj mogao sam interpretirati te poput svojevrsne slagalice oblikovati cjelinu. Redateljevi se simboli naravno ostvaruju tek nakon što bivaju uklopljeni u cijelu priče, odnosno na razini sižea, pa gledatelj mora biti strpljiv te pripravan da se prepusti sporom ritmu filma kako bi mogao povezati sve slojeve značenja.
Kako to obično biva u Kaplanoĝluovim filmovima, i u Medu se malo toga konkretnoga događa. Radnja je u potpunosti reducirana nauštrb oslikavanja ambijenta, atmosfere i osjećaja protagonista. Bogata i burna događajnost sugerira svladavanje prepreka te kretanje naprijed koji dovodi do određenih pomaka kako u životima protagonista tako i u njihovoj okolini. U Medu se sve mijenja sporo, gotovo neprimjetno. Stoga i vrijeme postaje relativna kategorija, a redatelj svijetu kojega prikazuje pristupa kao krajnje zatvorenom, gotovo mitskom predkulturnom mikrokozmosu u kojem se poštuje i cijeni ustaljeni poredak stvari te samih aktera. Svatko zna svoju ulogu te se ponaša u skladu s njom.
U takvom ruralnom, gotovo rajskom ozračju ipak dolazi do određenih promjena. Med se odvija u zabačenom turskom selu te prati odnos unutar seoske obitelji koju čine otac Yakup (Erdal Besikçioglu), majka Zehra (Tülin Özen) i sin Yusuf (Bora Altaş). Otac se bavi pčelarstvom, koje sve više propada jer pčele nestaju ili ne donose dovoljno meda. Brižna majka vezana je uz privatnu sferu i kuću te joj je kao pravoj predodžbi kućnog anđela na prvome mjestu briga oko doma i obitelji. Sin i otac pak imaju poprilično prisan odnos, što nije slučaj sa sinom i majkom, između kojih postoji određeno otuđenje. Naime, Yusuf je mnogo više u suglasju s prirodom kao i njegov otac te u raskoraku s kulturom koju predstavlja škola u kojoj ima problema s čitanjem, što zabrinjava Zehru.
Vizualni segment filma je naglašen. Kaplanoĝluov redateljski rukopis je meditativan te do izražaja dolazi sklonost dugim, sporim kadrovima, pretežno totalima u kojima postoji suodnos između okoline te protagonista uronjenih u nju. Montažne akrobacije sasvim se odbacuju nauštrb smirene, polagane, vrlo suptilne izmjene kadrova. Navedeno također rezultira polaganim, odnosno sporim ritmom izlaganja priče, što svakako doprinosti meditativnosti ugođaja samoga filma, što rezultira činjenicom kako je film ostvaren u izrazitom lirskom modusu. Navedenome također pridonosi izrazita reduciranost dijaloga.
Protagonisti se nalaze u svojevrsnom zvučnom i koloritnom suglasju s prirodom koja ih okružuje, napose Yusus i Yakub koji gotovo čine svojevrsno jedinstvo s njom. Stoga su glumačke izvedbe te njihova učinkovitost od posebne važnosti po uvjerljivost filma jer cjelina također velikim dijelom počiva na glumačkoj ekspresivnosti. Glavni trojac Besikçioglu, Özen i Altaş uspjeli su dočarati naivnost i prirodnost svojih karaktera, neiskvarenih od kulture i civilizacije, odnosno prirodnih ljudi u prirodnom okruženju.
Prvi signal koji unosi razdor u navedene odnose nestanak je pčela te smanjivanje proizvodnje meda, koje proizlazi iz navedenoga. Med kao očinski simbol u filmu signalizira gotovo mitsku povezanost čovjeka i prirode pa netom navedeni proces sugerira razdvajanje i otuđenje koje kulminira događajem u završnici. Recipročan simbol tome je Yusufovo toliko željeno priznanja u obliku crvene značke koju dodjeljuje njegov učitelj za čitanje u razredu. Ono pak podcrtava njegovo uklapanje u zajednicu ostale djece kojoj nije pripadao što redatelj neprestano naglašava nizom prizora njegova izdvajanja od vršnjaka tijekom školskoga odmora. Stoga Med predstavlja svojevrsnu priču o sporom i polaganom kraju nevinosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2010.
