Na samome početku filma 13 redatelj Géla Babluani upoznaje nas s glavnim protagonistom priče, mladićem Vinceom (Sam Riley), po zanimanju električarom, te postavlja motivaciju za daljnji razvij naracije. Vince živi u radničkoj i ne osobito imućnoj obitelji te se povremeno bavi ilegalnim poslovima kako bi pomogao svojima. Zbog očeva boravka u bolnici njegova obitelj mora prodati kuću kako bi podmirila bolničke troškove. Redatelj u uvodnoj sekvenci ipak ne naznačuje društveno-analitičku te kritičku funkciju, kako bi se možda moglo zaključiti, jer njegov triler, nažalost, unatoč velikom potencijalu za seciranje staleških i društvenih odnosa u današnjim Sjedinjenim Državama, podjeli na privilegirane i neprivilegirane te komercijalizaciji svih segmenata života od školstva do zdravstva, zapravo ima malo toga za reći.
U sljedećoj sekvenci Vince je postavljen u kuću propaloga narkomana Harrisona kako bi popravio električne instalacije, što predstavlja sljedeći stupanj razvoja motivacijskoga sustava. Harrison neprestano govori o nekakvom tajanstvenom poslu pomoću kojega može zaraditi velike novce te se izvući iz narkomanskih dugova. U međuvremenu se predozira pa Vince, potaknut financijskim problemima, preuzima njegovu pozivnicu i identitet te se odluči upustiti u igru bez da išta zna o njoj.
Do tog trenutka u filmu sve dobro funkcionira, a pretjeranu linearnost i statičnost naracije redatelj razbija unošenjem paralelnih sekvenci. Prva je vezana uz niz osoba koje su pratile Harrisona, a za koje će se ispostaviti da su policajci. Druga se odnosi na zatvorenika u meksičkom zatvoru Jeffersona (Mickey Rourke), koji iznenađujuće biva pušten te prebačen u najobičnijoj kutiji u Sjedinjene Države. O Jasperu (Jason Statham) i njegovu psihički labilnom bratu Ronladu (Ray Winstone) govori treća.
U ono što se dalje odvija u filmu neću ulaziti kako gledateljima ne bih kvario doživljaj jer je postepeno otkrivanje segmenata priče vrlo bitno za uživljavanje u istu. Redatelj je svakako imao poprilično zanimljivu ideju, odnosno koncept, koji doduše nije originalan jer je posrijedi prepravak njegovog vlastitoga francusko-gruzijskoga filma 13 Tzameti, snimljenoga 2005. godine. Posrijedi je bio mali crno-bijeli film u kojem je redatelj u vlastiti perverzirani svijet nasilja vješto upleo političku te kulturološku potku o odnosu današnje Europe i imigranata, odnosno privilegiranih i neprivilegiranih. Američka verzija je, pak, u svom procesu preobrazbe te prilagodbe dobila boju jer tamošnju publiku zamara gledanje monotonih crno-bijelih filmova u vremenu kada je norma postalo digitalno, gotovo cirkusko šarenilo, a i zamaranje pretjeranim društvenih i političkim konotacijama nije preporučljivo jer filmovi ne bi trebali služiti za promišljanje i razmišljanje, nego za puku zabavu. Stoga sam i istaknuo kako je u prepravku na početku naznačena društvena potka filma, koja se nažalost ne razvija, nego postaje puka motivacijska kulisa.
U prvih šezdesetak minuta filma redatelj drži narativne konce u svojim rukama te uspijeva postići zadovoljavajuću razinu suspensea. Nažalost, likovi su mu tek skicirani pa psihičke tenzije koje sudionici igre proživljavaju nisu mogle dostići valjanju razinu, ali je i ovako Babluani dobro uspio oslikati psihičke šokove koje njegovi protagonisti doživljavaju u poziciji robova koji rade za zadovoljstvo svojih gospodara koji od njih očekuju da im pribave lakanovsku jouissance te iskustvo s onu stranu načela ugode. Navedeno je možda i najintrigantniji dio filma jer pokazuje krajnje degenirani svijet, paralelnu stvarnost, napučenu bezobrazno bogatim pojedincima kojima je toliko dosadno u životu jer imaju sve što novac može kupiti pa kreće u potragu za onim što se nalazi izvan kodova društveno dopuštenoga kako bi umakli anestetiziranosti vlastitoga svijeta. Za redatelja opet sve ostaje na razini filmske igre pa ne razvija razmatrani segment u odgovarajućoj mjeri, nego on ostaje tek naznačen.
U prve dvije trećine filma redatelj uspijeva ispucati cjelokupan zaplet pa umjesto da ostavi svoga (anti)junaka na miru, u zadnjih tridesetak minuta dodatno zapliće radnju kako bi je navukao na devedesetak minuta filma. Premda već tada ostaje nejasno zašto nas je na početku upoznavao s Rourkovim i Winestonovim likovima kada su oni samo jedni u nizu sudionika igre. To se osobito odnosi na Rourkova Jeffersona koji je dobio najslabiji tretman u scenariju te nije osobito bitan za cjelokupan razvoj naracije pa gledatelj može opravdano priupitati zašto nije bio upoznat i s ostalim akterima u igri, koji su svedeni tek na objekte.
U posljednjoj trećini filma Babluani ponovno priziva u pomoć policiju, onu koja se sporadično javljala u prvoj trećini i na koju je gledatelj već zaboravio, premda razmatrani podzaplet uistinu ne vodi nikamo te predstavlja najobičniji dramaturški višak, da bi sve završilo krajnje nemotiviranom završnicom u kojoj je autor očito želio naglasiti sveopći egzistencijalni apsurd.
Nažalost, 13 u konačnici djeluje poprilično stihijski. Premda ima zanimljivu premisu narativno je nekoncizan te nedovoljno koristi glumačke potencijala. Film je to koji odiše prazninom, kao da je i samome redatelju bile dosadno još jedanput raditi isti film, samo s manje kreativne slobode te za manje zahtjevnu publiku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2010.
