Tiha i pravocrtna, ponešto klaustrofobična melodrama koja istražuje odnose u raznolikostima obličja – gubitka, žudnje, ljubavi te onih mračnijih poput ljubomore; čiji kišom okupani krajolici i viste iz 1934. podupiru sablasnu atmosferu mjesta radnje – osamljena otoka s upečatljivo dominantnom, sivom hladnom zgradom stroge elitne djevojačke škole hijerarhijskog režima i beskonačnih i zabranjenih hodnika nalik zatvoru; koja naprosto obiluje skrivenim intrigama – ponoćnim gozbama, grupnim zavjerama i vrućom krvi adolescentskih školarki; pa tako nije čudo da i njihove rivalske tenzije od pod površinom ključalih, represivnih, potisnutih hormona i erotskih čežnji s naznakama histerije finalno eruptiraju u neminovno tragičnim posljedicama.
Redateljica Jordan Scott pritom zadržava detačiran i pomalo bestrasan pogled na svoje likove, koji su pak posve gorljivi u svojim postupcima. Među njima se svakako ističe animalna strast neurotične boemske učiteljice u izvedbi uvijek neortodoksne Eve Green i zapravo je prava šteta da ista nije ostala na benignoj sanjarskoj dijagnostici thurberovskog fikcionalnog lika, radije se pretvorivši u pomalo banalnoga psihopatu – kompulzivnog fantazistu, i sam kraj čineći predvidim a njegovo žrtveno razrješenje nepotrebnim.
Senzualno-mračnoj, intrigantno-uznemirujućoj atmosferi filma pridonosi i otvorena evokacija dvaju klasika žanra - Piknika u Hanging Rocku i Samoubojstva nevinih eteričnog Petera Weira i senzibilne Sophije Copppole. Scott je neprikosnovena redateljica estetskog oka – vrhunskog produkcijskog dizajna i uvjerljivog osjećaja za vrijeme radnje, superlativne fotografije Johna Mathiesona – stalnog suradnika njena oca Ridleya, odličnog castinga s prelijepom Evom Green i zanimljivim licima Maríje Valverde i Juno Temple (kćerke Juliena Templea, a koja je već u maestralnom Okajanju pokazala izrazit talent za začudne, prerano sazrele i drske likove), sa kultiviranim i emotivno snažnim izvedbama, no odnosi čijih likova pod redateljičinom ponešto nesigurnom, početničkom rukom postaju splet konfuznih motivacija i emotivnih dead-endova, pomalo nesuptilno izvedenih te usprkos svemu pozitivnom, Ljubomori kao cjelini ipak nedostaje ono nešto, prava i uvjerljivija drama da bi bila ili postala istinski klasik.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. studenoga 2010.
