Slijedeći uspjeh trilogije Gospodar prstenova i Harry Potter serijala, 2005. Disney je odučio izići s vlastitom fantasy franšizom. No ono što je obećavalo i imalo potencijal postati trećom velikom uspješnicom, pretvorilo se u najinferiorniji od triju važnih fantasy-serijala novog tisućljeća, urušivši se pod težinom pritiska i očekivanja, naročito nakon što prvi ekranizirani naslov Lav, vještica i ormar nije zagazio na novo tlo niti što se tiče efekata niti pričanja priče, i nadalje ostajući samo korektan, isuviše mediokritetan odnosno pre-korektan pokušaj koji je propustio postati puno više, kao što je trebao i mogao.
Nesuvislo je pritom kriviti, kao što to neki čine, Disneyevu odluku da odabere isuviše benignu priču (lagano štivo namijenjeno maloj djeci i kršćanima-praktikantima!) bez oštrijih i mračnijih rubova za svoju ekranizaciju iz svijeta fantasyja umjesto nečeg novijeg i provokativnijeg. Naime, ono što Plovidbu broda Zorogaza (kao uostalom i prethodne dvije ekranizacije Lewisa) čini nedovoljno intrigantnim celuloidnim putovanjem esencijalni je nedostatak vizije njegovih filmskih adaptatora odnosno prevodilaca pisanog originala u onaj vizualni, pretvarajući pustolovnu fantaziju u alternativnom univerzumu u jednokratnu zabavu za obitelj, bez romanima toliko svojstvene istinske emotivne srži – pejorativno njihovu gorljivu i moćnu duhovnu iskru transformirajući u infantilno bajkovito ili sentimentalizirano kršćansko.
I sam nastojeći izbjeći jeftinu simbologiju, Lewis jest kreirao alegorijsku parabolu, no onakvu u kakvu je vjerovao u skladu sa svojim stavom o bajkama – kao duhovnim potragama te otud i najživotnijim pisanim djelima, budući da prikazuju ljudski život ne puko prepričavajući izvanjske činjenice nego onakvim kakvim ga iz dubine naslućujemo. No, tvorci filmskog serijala napustili su ove važne stavke u svrhu vođenja naracije ka Potrazi (doduše bitnom i učestalome motivu fantasy-literature – od potrage za Svetim Gralom pa nadalje), koja je kao motiv bliža i poznatija publici, no element potrage i opet je površno i neinspirativno izveden, agresivno instrumentaliziran i izmanipuliran motiv knjige u rukama velikih filmskih kompanija koji signifikantno moderniziraju i nepromjenjive duhovne istine i moralne dileme protagonista, pretvarajući ih u vlastiti, suvremenom kulturom oblikovan i senzibiliziran, didaktičan kristijanizirani filmski jezik.
Stoga tri prve ekranizacije Narnijskih kronika niti nisu pravo produbljujuće iskustvo, te nam ostaje nadati se kakvom inventivnijem redatelju za naslovima sljedećeg Srebrnog stolca i apokaliptičnog i prekrasnog finala Posljednje bitke – esencijalno nefilmičnog, izazova za svakog filmaša (nadajmo se da će uopće dočekati ekranizaciju!). (Konj i njegov dječak /s ostalim zbivanjima nepovezana epizoda iz Zlatnog doba Narnije/ i Čarobnjakov nećak /prequel priči/ vjerojatno će izostati.). Ipak, kako vizualna atraktivnost i utonuće u izmaštani svijet nikad ne mogu biti posve bez šarma, tako i Plovidba broda Zorogaza, ako i jest (upravo zbog navedenog oduzimanja katarzičnog elementa) čak pomalo dosadnjikavo putovanje, svakako predstavlja prvi izbor za film u ovo blagdanskim raspoloženjem okupano, samo po sebi čarobno i benevolentno predbožićno vrijeme.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2010.
