Filmovi poput Wall Street: Novac nikad ne spava kod gledatelja odmah na samome početku izazivaju određenu dozu skepse. Nastavak je, naime, snimljen čak dvadeset i tri godine nakon originala. Priznat ćete, zakašnjeli nastavci nemaju osobito puno smisla, osim što mogu odavati kreativni zamor samih redatelja kojima je, valjda, jedino preostalo da kopaju po staroj slavi te nastoje iz mlađih te uspješnijih dana iščupti još poneku ideju koja barem prividno nije sasvim istrošena.
Osamdesetih je godina prošloga stoljeća Oliver Stone bio na glasu kao jedan od najzagriženijih kroničara te kritičara američkoga načina života i mitova, što je reputacija koja se zadržala do današnjih dana, premda je krativni napon redatelja u posljednjih petnaestak godina ipak doživio polagani pad. Autor je secirao pojave u rasponu od ultrakonzervativne američke administracije Ronalda Reagana te njezinih interesa u srednjoj Americi (Salvador), vijetnamske trilogije koja se vrlo pretenciozno prvo bavila Amerikancima u Vijetnamu (Platoon – vod smrti, 1986), pa vijetnamskim ratnim veteranima u Americi (Rođen 4. srpnja, 1989), te naposljetku samim žrtvama Vijetnamcima (Nebo i zemlja, 1993), voljenim (JFK) i omraženim (Nixon) te još omraženijim (W.) američkim predsjednicama, ikonskim glazbenim skupinama (The Doors), sve do američke narcističke i konzumerističke kulture fascinirane nasiljem i Oprah (Rođeni ubojice). Tu otprilike završava zanimljiviji dio Stoneova stvaralaštva.

Često se događalo da su daleko bolji naslovi u njegovoj filmografiji (Salvador, Nebo i zemlja), bili zanemarivani naspram glasnih, politički angažiranih i pretencioznih, ali krajnje patetičnih ostvarenja poput Platoona – voda smrti i Rođenoga četvrtoga srpnja, a potonji naslov je kriv jer se nakon njega Tom Cruise samouvjerio da je talentiran glumac te nas više ništa nije moglo spasiti od njegovih ozbiljnih glumačkih pokušaja. Da budem sasvim iskren, Stonea sam uvijek držao mnogo boljim scenaristom nego redateljem, a njegov histeričan, pompozan redateljski rukopis kojega je u Rođenim ubojicama (1994) doveo gotovo do granica parodije, često je ostavljao ravnodušnim te je ispod barokne i bombastične površine znao kriti prazninu koja se vješto nastojala prikriti kidanjem živaca dežurnim američkim desničarima. Naposljetku, Stone je autor koji je uvijek znao više provocirati, no što je uistinu bio hrabar filmaš, a i pitanje je u kolikoj mjeri filmaš koji djeluje u strogom studijskom okrilju može zaista biti slobodan.
Jedan od njegovih bitnijih filmova iz osamdesetih godina bio je i Wall Street (1987) koji je nastojao zagrebati u samu srž američkoga kapitalističkoga sustava, a prije svega secirati krajnje yuppiejevske osamdesete te onovremeni načina života karakterističan za mladu urbanu populaciju koja je netom izašla s fakulteta te došla na dobro plaćena radna mjesta, nabrijana na konsolidiranje vlastitoga statusa u društvenoj areni. Bud Fox (Charlie Sheen) postao je emblematski karakter koji je zrcalio sveobuhvatnu japijevsku pohlepu razmatranoga desetljeća. Charlie Sheen se ironično pojavljuje u cameo ulozi i u Novac nikada ne spava, gdje onako nabotoksiran i okružen dvjema bezličnim ljepoticama više djeluje kao inkarnacije sebe samoga, ali sugerira i Stoneovo moralističko podcrtavanje činjenice kako pohlepa možda ipak ne ubija, ali vas može pretvoriti, doslovno i metaforički, u zombije. Olinjali Sheen svakako bi bolje pristajao u ulozi kakvoga živoga mrtvaca u zombie flicku.

Stone je, što se pokazalo poprilično ironičnim, u Wall Streetu secirao sve one osobine koje je američka kinematografiju u tom desetljeću, koje mnogi s razlogom nazivaju najgorim desetljećem američkoga filma, bjesomučno propagirala kao odraz onovremenih poželjnih kulturnih stremljenja: pohlepa za novcem i bjesomučna trka za poslovnim uspjehom te uspinjanjem na staleškoj ljestvici, analna opsjednutost gomilanjem, porast narcističkih struktura u karakternim osobinama, potraga za vječnom mladošću i ljepotom koja je dodatno osnažena propagandom kulturne indistrije. U razmatranom okruženju Gordon Gekko, kojega je utjelovio Michael Douglas te za svoju interpretaciju osvojio Oscara, postao je svojevrsni simbol kapitalističke beskrupulozne i bezosjećajne pohlepe te svoj život nastavio i izvan Stoneova filma kao pravi kulturni simbol. Stoga niti ne čudi što je autor ponovno posegnuo za likom koji je u neku ruku postao slavnijim i od samoga filma. U stanici između dvaju ostvarenja Gekko je tako uspio odslužiti i osam godina zatvora zbog financijskih malverzacija, ali je sada nabrijan da se vrati u financijsku arenu i uzdrma tržište obveznicama te se osveti onima koji su ga uklonili upravo iz razloga koje je on postavio kao kulturni ideal – pohlepe.
Da bi Wall Street 2 bio u horizontu očekivanja današnje publike, kojoj su osamdesete godine davna prošlost, Stone je priču filma nastojao povezati s aktualnim društvenim zbivanjima. Ona se ogledaju u financijskoj krizi koja je unazad nekoliko godina drmala svjetskim financijskim tržištem. Međutim, nešto se očito moralo promijeniti. Kapitalistička gramzivost postala je u međuvremenu toliko eksploatirana tema da je pitanje koliko redatelj ima toga novoga za ponuditi. Japijevski svijet, iako i dalje na životu, nije toliko fascinantan kao prije tridesetak godina jer su se u tom razdoblju ipak dogodile krupne kulturne promjene. Stoga niti Jake Moore (ponešto nespretno i nesretno odabrani te ne osobito ekspresivni Shia LaBeouf) ne može djelovati kao uvjerljiva suvremena inkarnacija Buda Foxa, što napadno pokušava, pa film neosporno dolazi u opasnost da se iz nastavka pretvori u remake smješten u ponešto izmijenjen društveno-kulturni kontekst.

Stone je bio zanimljiviji kada je bio krajnji pesimist i crnjak, a sada kada svojim likovima daje mogućnost iskupljenja i katarze, nastaju nepremostivi problemi. Film s jedne strane pokušava biti oštra društvena kronika kapitalizma, iako je snimljen za kapitalistički i konzervativni korporacijski studio Fox što samo po sebi djeluje pradoksalno, a s druge strane pokušava društvenu fresku povezati s intimnim proživljavanjima samih protagonista. Odnos Gekka i njegove kćeri Winnie (vrlo dobra Carey Mulligan) na samome je rubu melodramatične trivijalnosti te predstavlja puki balast s kojim se scenaristi nisu znali pozabaviti na odgovarajući način. Umjesto da ostavi protagoniste da žive svoje živote, implicitan pripovjedačev (Stoneov) glas neprestano je primjetan kao tihi komentator koji njihovu stilu života suprotstavlja poželjne društvene vrijednosti. A navedeno je raskošno zaogrnuto u redateljev prepoznatljiv vizualni stil koji nastoji ostaviti dojam brzoga i intenzivnoga življenja u financijskim vodama pa je vrijeme lajtmotiv koji se neprestano provlači kroz Gekkove i Mooreove dijaloške partije. Samo je šteta što Stone nije uspio uvidjeti i važnost vremena svojim potencijalnih gledatelja te svoju priču skratiti tako što će je usredotočiti na bitne narativne segmente, umjesto da je razvodnjava velikim brojem likova s kojima se gledatelji nikada ne uspijevaju uistinu upoznati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2010.