Zvjezdano nebo nad rastuženim usudom

Dani BiH filma, Zagreb: Ovo malo duše, red. Ademir Kenović

• Često, kada nešto pišem i govorim, rabim jedan izraz. Tako često da u mome svijetu isti znači nešto beskrajno mnogo. A radi se o izrazu »ono malo duše«. Melankoliku po naravi, skeptiku po vjeri, stoiku po potrebama... – taj mi je iskaz čestim smjerokazom prema neobjašnjivoj emociji sjete.
  
  Televizijsku dramu Ovo malo duše po prvi puta sam vidio još daleka 1987. Dakle, na pola mog sadašnjeg životnog vijeka. No, već sam tada znao da sam vidio nešto što će ostati razdjelnicom u navlastitoj recepciji vizualne umjetnosti, kakav/va je film. Ovo malo duše postao je neku godinu kasnije i pravim filmom. Naime, prebačen je na 35-mm filmsku vrpcu kako bi bio prikazan na posljednjoj svejugoslavenskoj smotri igranog filma 1990. Godinu kasnije na posljednjoj retrospektivi s te smotre u Kinu Jadran, Ovo malo duše zasjalo je poput meteorita na velikom ekranu, da bi se preselilo u nedosežne predjele memorije i usmene predaje. (Video-rekorder tada još nisam imao, a i predaja imaginacije emotivnija je od transparentnosti snimke.)
  
  Bivše države je nestalo, nema više smotri YU-filma u Puli, a i sam prostor kina Jadran pretvoren je u prodavaonicu odjeće. A što se desilo s Ovo malo duše? („Gdje je nestao čovjek?“ – parafrazira u jednoj uspješnici i Goran Bare.) Ima li dokaza za opstojnost duše? Ali onkraj praktičkog Uma, prema Kantu.
  
  Jedan od dokaza neuništivosti Ovo malo duše ukazao se proteklog tjedna na ekranu zagrebačkog kina Europa, kojeg neki prethodni naraštaji kino-fanova još pamte pod stigmatiziranim nazivom Balkan. U sklopu kaotično, balkanski selektirane retrospektive bosanskohercegovačkog filma, svoje je mjesto pronašao i prvijenac Ademira Kenovića. Autor koji je kasnije, s vremena na vrijeme, snimio i poneki festivalski uspješan film, zapravo nikada više nije dosegnuo sličan emotivni dodir prostora s kojeg potječe. Ni kino debi Kuduz (1989), ni Savršeni krug (1997), a zasigurno ni internacionalni Secret Passage (1994) nisu niti blizu toj emociji.
  
  Zapravo sličan se slučaj desio s jednim drugim Sarajlijom i njegovim debijem. Televizijski film Nevjeste dolaze (1978) Emira Kusturice također prenosi emotivnost koju taj autor više neće dosegnuti u autorski i komercijalno uspješnoj karijeri. I dok je Kusturica imao Ivicu Matića kao scenarista, Kenoviću je kao predložak poslužila priča Ranka Božića. egdje u malom brdovitom bosanskom mjestu živi Ibrahim (Branko Đurić). Iz siromaške ljubavi sa sada teškom bolesnom ženom izrodilo se i troje djece. Najstariji je od njih Nihad (Davor Janjić), dječak koji treba uskoro navršiti petnaest ljeta. Nihad vodi razgovore sa Senadom (Sabrina Sadiković). Ona je jedina svjetla točka u mikrokozmosu njegova svijeta. Napustivši školu nakon četiri godine, Senada mu je i doslovno središte svemira, Sunce o kojemu je pita u razgovoru. Nikada izrečena ljubav opipljivo nosi dramsku tenziju Ovo malo duše. Majka na samrti iskazuje posljednju želju. Voljela bi vidjeti oženjenog sina.Ali, Nihad ne dobija snivano Sunce – Senadu. U mjesečini ljetne noći sudbina mu dodjeljuje drugu, koja u filmu nema niti imena!
  
  Ovako ispričana, pripovijest Ovo malo duše šturi je prijepis mnogih drugih. Reklo bi se, mnogih drugih priča u bosanskoj provinciji nakon Drugoga svjetskog rata. Ipak, Kenovićev redateljski dodir Božićevoj priči daje baš Ovo malo duše. Detalj, sličice, dijalog... nadasve, pak, šutnja i ono neizgovoreno boje film. Minimalistički glazbeni motiv Esada Arnautalića, prigušeno svjetlo kamere Mustafe Mustafića, eliptična montaža Christela Tanovića... sve se ovo posložilo u cjelinu kojom Kenović prenosi ono osnovno – dokaz o opstojnosti duše u egzistenciji nesklonim okolnostima. Nije mu trebao kantovski „moralni zakon“, nego tek zvjezdano nebo nad rastuženim usudom Nihada, Ibrahima, dede Jusufa (Zaim Muzaferija), ali i tuzlanske školarke Senade, koja isto tako nema nikoga nakon što ju otac ne daje Nihadu.
  
  Kenovićev film ne bi bio ono što jest da nema nekoliko antologijskih sekvenci. Najprije one u kojoj se Nihad i druga djeca rješavaju psa koji smeta bolesnoj majci. Ista odiše istodobnom sjetom, ali i napatvorenom zaigranom radošću. Epizoda svadbe u kojoj se puk odaje plesu na osunčanom dvorištu pravi je mali dragulj satkan od trenutaka koji žive od Ovo malo duše do ono više od života. Komični kontrapunkt sjeti priče sazdan je od dijaloga tetka poštara (Boro Stjepanović) sa svojim ostarjelim konjem, kojeg kani zamijeniti biciklom. Scene s Latifom (Saša Petrović), pak, ocrtavaju gorko-smiješnu sliku mnogih stvarnih brakova u – zasigurno, i ne samo! – bosanskoj provinciji. Blues je to alkoholne tuge, koja se prevara u sjetni sevdah zanemarenih žena!
  
  Ipak, najdojmljivija je posljednja sekvenca u kojoj sada već oženjeni Nihad vozi Senadu do sela s pijanim Latifom (Saša Petrović) koji otraga na kolima mrmlja neku sjetnu melodiju. Već antologijskim razgovoru sada već oženjenog čovjeka i njegove nikad ostvarene ljubavi, prethodi Nihadov pokušaj dodirivanja Senadina koljena. Ona se povlači, ali ipak ponovno s njime sjeda kada se razgovor vrati u metafizičke sfere odnosa Sunca i Zemlje. Jer, niti ona nema nikoga s kime bi podijelila sjetu i prevarila usamljenost! Ljubav Nihada i Senade mora ostati platonskom. Ona je baš idealna, metafizička srodnost duša u fizički obezdušenoj bijedi koja ljepotu krade iz čežnje i pogleda. Tomu svjedoči i posljednji, zamrznuti kadar dječaka i psa.
  
  Bez  jednog antologijskog citata iz filma i ovaj bi napis ostao bez svoje krajnje svrhe. A ta je, pak, istaknuti ovo djelo kao jedno od najvažnijih umjetnina u osobnom panteonu pisca ovih redaka. „Jer... čo`ek ti je teški hajvan. I ovo malo duše što ima, šejtan mu je, dao da bi mu bilo teže.“
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2010.

Piše:

Marijan
Krivak